US 13. X. NEWD IZBJEGLIŠTVO

SJEDINJENE DRŽAVE NEWSDAY 13. X. 1999. Jesmo li osuđeni na ponavljanje povijesti? Charles Ingrao, profesor povijesti na sveučilištu Purdue, i autor knjige 'Habsburška monarhija: 1618. - 1815.' piše: "Tijekom prošloga desetljeća, možda je najmoćniji argument za intervenciju u bivšoj Jugoslaviji bilo živo sjećanje na strašne zločine počinjene tijekom Drugoga svjetskog rata. Zagovornici intervencije opetovano su posramljivali zapadne vođe podsjećajući ih na obećanje da civilizirani svijet 'više nikad' neće dopustiti genocid. A nakon četiri godine nehaja, njihovi su argumenti na posljetku pobijedili: zračne sile NATO-a, iza nevoljkog državništva predsjednika Clintona, stale su na kraj ubijanjima u Bosni i nedavno na Kosovu. I tako sad možemo reći da smo nešto naučili iz strahota Drugoga svjetskog rata i da smo odlučno djelovali protiv etničkog čišćenja. Je li to tako? Veoma je mali broj nas danas svjestan drugoga vala etničkog čišćenja koji je slijedio nakon poraza Trećeg Rajha, kad je 14 milijuna njemačkih civila prognano iz Poljske, Čehoslovačke, Rusije i drugih dijelova istočne Europe. Najveći progon u ljudskoj povijesti bio je tako okrutan da su dva milijuna izbjeglica umrli u pokušaju bijega u Njemačku - od hladnoće, gladi ili nasilja. Do današnjega dana nasljednici preživjelih čine 20% od 80 milijuna Nijemaca. Ipak, veoma malo ljudi izvan Njemačke zna ili mari za njihovu sudbinu, a to se posebno odnosi na njihove bivše domovine, koje su skrbno izbrisale sve dokaze o njihovoj prisutnosti. Kazna za njihovu 'kolektivnu krivnju' bila je takva da se, čak i danas, mnogi europski i američki 'liberalni' intelektualci ne mogu natjerati da suosjećaju s položajem tih zaboravljenih žrtava, iako većina njih nije sudjelovala u nacističkim zločinima počinjenim u njihovo ime. Po općem priznanju, srpski ratni zločini blijede u usporedbi s onima koje su počinili nacisti: cilj jugoslavenskoga predsjednika Miloševića bio je terorizirati i prognati, a ne poništiti čitavu rasu, a njegovi namjesnici možda su ubili oko 50.000 civila, ne 11 milijuna. Svejedno, zaboravljene posljedice Drugoga svjetskog rata neugodno sliče nedavnim iskustvima Srba. Čudovišna zlodjela počinjena u ime 'velike Srbije' promijenila su Srbe u naciste devedesetih i pogodne kandidate za progone iz Hrvatske, Bosne i Kosova. Samo ovoga ljeta barem je 100.000 Srba napustilo Kosovo zbog surovog režima ubojstva, silovanja, napada, paleža i pljački, kazne koju su im odmjerile njihove nekadašnje žrtve. Većina njih otišla je u Srbiju, gdje dijeli sudbinu preko pola milijuna izbjeglica - Hrvata i bosanskih Srba. Oni su uglavnom prikraćeni u obrazovanju, poslu, stanovanju i drugim oskudnim resursima. Većina tih izbjeglica nije počinila nikakav zločin: neki su zapravo riskirali živote štiteći svoje albanske susjede od srpskih paravojnih postrojba i pružajući im hranu i skrovište. U oštroj suprotnosti s iskustvom u Hrvatskoj i Bosni, srpski vođe poput Momčila Trajkovića i pravoslavnoga biskupa Artemija borili su se dugo i žestoko protiv Miloševićeve demagoške poruke mržnje i straha, upozoravajući svoj narod da ih on samo iskorištava kako bi ojačao svoju moć. Ipak, danas Artemije živi u domaćem progonstvu, iza kordona vojnika NATO-a, dok Trajković mahnito leti na relaciji kuća - Beograd, tužno pozivajući na zaštitu i povratak kosovskih Srba. Savezničkim političkim i vojnim vođama mora se priznati da su pokušali Srbe poštedjeti sudbine njemačkih izopćenika. Tijekom posljednje četiri godine američka se vlada umiljavala a i prijetila hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu u pokušaju da isposluje repatrijaciju 300.000 srpskih izbjeglica iz njegove zemlje. Savezničke su snage na Kosovu nedavno prihvatile zastrašujuću zadaću zaštite kosovskih Srba od gnjeva 2 milijuna Kosovara. Ipak, saveznice nisu uspjele, uvelike zbog nemilosrdnosti bivših srpskih žrtava no, možda, također i zato jer su zapadni vođe manje zgroženi onim što smatraju razumljivom žeđi za osvetom. No sigurno možemo učiniti više da spriječimo ponavljanje ovog drugog kruga etničkog čišćenja. Sjedinjene Države i njezine saveznice u NATO-u mogle bi barem jasno pokazati odlučnost da osiguraju povratak svih srpskih izopćenika: one bi kosovske Albance mogle upozoriti da će otpor uništiti svaku nadu za postizanjem samouprave, bilo da se radi o neovisnosti, savezu s Albanijom ili autonomiji unutar Jugoslavije. Međunarodni donatori mogli bi najaviti prebacivanje novca određenog za obnovu albanskih zajednica u srpske zajednice, u kliznoj skali razmjernoj s uništenjem koje oni podupiru. Ne bismo trebali stati na Kosovu. Trebali bismo iskoristiti hrvatsku potrebu za međunarodnim prihvaćanjem i financijskom pomoći, i to tako da zajamčimo prava njezinih srpskih izbjeglica da glasuju u odsutnosti na općim izborima koji su sazvani za prosinac. I na posljetku, mogli bismo obavijestiti sve bivše srpske žrtve da će Zapad, nakon neizbježnog Miloševićeva pada, aktivno promicati demokraciju u Jugoslaviji rješavanjem opravdanih pritužaba njezinih srpskih izbjeglica. Nadamo se da će to biti postignuto njihovom repatrijacijom, no, bude li potrebno, makar podjelom ili punom reintegracijom Kosova u novodemokratsku Srbiju. Ili bismo mogli ne poduzeti ništa i prepustiti Srbe sudbini 14 milijuna Nijemaca koje je civilizirani svijet zaboravio."