ŠV 5.X.NZZ:SUĐENJE ŠAKIĆU I POLITIKA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 5. X. 1999. Najviša kazna nacističkom pomoćniku u Hrvatskoj "Nakon višemjesečnoga suđenja Županijski sud u Zagrebu osudio je u ponedjeljak bivšega zapovjednika koncentracijskog logora Jasenovac Dinka Šakića na 20 godina zatvora - maksimalnu kaznu koju hrvatski zakoni predviđaju za ratne zločine. Šakić je proglašen krivim za višestruko ubojstvo, te za mučenje i izgladnjivanje zatvorenika. Osuđeni ima danas 78 godina, a kaznena djela počinio je kao 24- godišnjak za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Šakić može uložiti priziv na presudu. Pritom valja napomenuti da su mnogi u Hrvatskoj skeptično iščekivali presudu u slučaju Šakić. Raširena su mišljenja poput sljedećeg: 'Šakić je morao biti proglašen krivim i dobiti oštru kaznu zato što Hrvatska, izložena međunarodnom pritisku, nije sebi ni mogla priuštiti drugačiju presudu'. U javnoj je raspravi sudsko gonjenje od samog početka percipirano kao političko suđenje. Cilj nije bilo samo utvrđivanje povijesne istine i pravno vrednovanje ratnih zločina pojedinačnog počinitelja već ponajprije suočavanje s prošlošću, koja je pod komunističkom vladavinom u Jugoslaviji po mogućnosti zaobilažena, što je sada trebalo biti nadoknađeno s 50 godina zakašnjenja. Osim toga, cilj je bilo i rješavanje spornih pitanja koja su vezana uz suočavanje sa sadašnjošću, a suđenje Šakiću prikazalo ih je u novom, oštrijem svjetlu. Razni su čimbenici u pokrenuti sudski postupak protiv Šakića ulagali raznovrsna i dijelom proturječna očekivanja i nade koje nisu bile toliko povezane s pravosuđem koliko s politikom. Suđenje je trebalo pridonijeti utvrđivanju povijesne istine o Jasenovcu, a posebno utvrđivanju broja žrtava. Trebalo je pokazati da ustaški pokret nije uživao potporu većine Hrvata. Paralelno sa Šakićem formalno-pravna presuda trebala je obuhvatiti i fašizam nakon njegova vojnog poraza u Drugom svjetskom ratu. Suđenje je trebalo dokrajčiti proces suočavanja s prošlošću, skrojen po želji predsjednika Tuđmana kao i relativizaciju povijesnih činjenica i naknadno pomirenje svih Hrvata - u rasponu od ustaških fašista do Titovih partizana. Napokon, suđenje Šakiću trebalo je Hrvatskoj pred međunarodnom zajednicom potvrditi status demokratske države. Suđenje Šakiću smjesta je uključeno i u raspravu o utjecaju vanjskih sila na unutarnja hrvatska pitanja - primjer je izručenje ratnih zločinaca haaškom kaznenom sudu. Osim toga, suđenje Šakiću ponovno je u inozemstvu oživilo polemiku koja današnju Republiku Hrvatsku predstavlja kao potomka Hitlerove i Mussolinijeve 'Nezavisne Države Hrvatske', pripisujući svim Hrvatima sklonost fašizmu i nacizmu. Time bi na kraju krajeva trebalo biti dovedeno u pitanje i postojanje i karakter hrvatske države općenito. U svakom slučaju, prošlost Hrvatske kao nacionalsocijalističke marionetske države nije moguće retuširanjem ukloniti iz povijesti. Suđenje Šakiću posvijestilo je tu činjenicu široj javnosti. Sablast Jasenovca dosad je zaokupljala pretežno povjesničare i statističare, koji su se prepirali oko pitanja koliko je ljudi ubijeno u tom koncentracijskom logoru. Pod Titovom vladavinom prvo je bila na snazi obvezujuća procjena od 700 tisuća žrtava. Srpske tvrdnje išle su do milijun žrtava. Predsjednik Tuđman došao je pak u jednoj od svojih povjesničarskih knjiga na dobrih 30 tisuća. Danas se u većini slučajeva citira procjena hrvatskog istraživača Vladimira Žerjavića: 85 tisuća žrtava, među njima 50 tisuća Srba, 13 tisuća Židova, 12 tisuća Hrvata, 10 tisuća Cigana. Brojke su u svakom slučaju visoke i upućuju jedino na sljedeći zaključak: radni logor Jasenovac bio je logor smrti. Logoraši su strijeljani, vješani, premlaćivani ili mučeni do smrti ili su umirali od iscrpljenosti, slabe prehrane, bolesti. Zajedno sa suđenjem iznenada je uz apstraktne brojke na svjetlo dana istupio i konkretan lik upravitelja logora. Dinko Šakić pobjegao je nakon Drugoga svjetskog rata preko Italije u Argentinu, gdje je desetljećima neometano živio pod svojim pravim imenom. Putovao je i u brojne druge zemlje. Pritom valja napomenuti da su jugoslavenske vlasti odavno raspisale za njim potjernicu, proglasivši ga ratnim zločincem. G. 1990. sudjelovao je na sastanku veterana u austrijskom gradu Bleiburgu, a 1994. sastao se tijekom jednog primanja u Buenos Airesu s predsjednikom Tuđmanom; iste godine objavio je u intervjuu s jednim hrvatskim listom informacije o svojoj prošlosti na dužnosti upravitelja logora, što je ponovno učinio i 1998. u intervjuu za jednu argentinsku televizijsku postaju. Uhićen je tek sada, izručen i u Hrvatskoj izveden pred sud. Mjerodavne zasluge za takav razvoj događaja valja pripisati pritisku židovsko-američkih organizacija. Suđenje pred zagrebačkim Županijskim sudom počelo je 15. ožujka. Tužitelj je optužio Šakića za niz ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Šakić je kao pripadnik ustaša u razdoblju od 1942. do 1944. bio angažiran u upravi logora Stara Gradiška i Jasenovac - po vlastitim izjavama tri mjeseca, a po tvrdnjama tužitelja šest do osam mjeseci. Na toj je dužnosti po optužnici 'donosio odluke i provodio ih. Zlostavljao je, mučio i ubijao logoraše, osobno izdajući zapovijedi i sudjelujući u njihovu izvršenju, odnosno ne poduzimajući ništa kako bi odvratio svoje izravne podređene među ustašama da čine te zločine'. Dakle, Šakića se teretilo i za njegove postupke i za njegove propuste. U optužnici je istaknuto da je odgovoran za smrt najmanje 2000 osoba. Razmatrana je i mogućnost optužbe za genocid, ali to nije učinjeno. U obrazloženju tog postupka logično je izneseno da Šakić nije osobno birao zatvorenike u svom logoru i sve je jednako tretirao, nije ih razlikovao po nacionalnoj pripadnosti ni po rasi. Optužba za genocid ne bi bitno promijenila stvari za optuženika; sadržaj kaznenih djela i kaznena masa ostali bi isti, navedeno je u optužnici. No, takva bi optužba možda usmjerila suđenje u drugom pravcu. U tom slučaju ne bi trebalo razmotriti i suditi tek pojedinačnog počinitelja i njegove ratne zločine već i čitav nepravedni sustav kojem je taj počinitelj služio. Potomci žrtava priželjkivali su takvo suočavanje s prošlošću. Pretpostavljaju da optužba za genocid nije podignuta iz političkih razloga - radi izbjegavanja produbljene rasprava o 'Nezavisnoj Državi Hrvatskoj' i njezinu zločinačkom karakteru. Nema dvojbe da su ta država i njezini dužnosnici provodili genocid. Pred sudom su u procesu iznošenja dokaznog materijala saslušana 34 svjedoka i pročitano je sedam zapisnika s dodatnim izjavama svjedoka. Nakon ljetnog predaha nastavljeno je iznošenje dokaza i završeno 20. rujna. Ta je procedura bila mukotrpna jer su se događaji koji su bili predmet suđenja dogodili u davnoj prošlosti; na životu su još tek malobrojni svjedoci a oni su stari. No, u jednom je slučaju posredstvom nekoliko svjedočenja dokazano da je Šakić sam ubio jednog zatočenika. Tužitelj je na kraju zatražio presudu o krivnji i maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora. Šakićev je pak odvjetnik zatražio oslobađajuću presudu, istaknuvši da ne postoji pouzdan dokaz da je Šakić zapovijedio ili izveo zločine te da tu okolnost ne može promijeniti ni pritisak javnosti i raznih interesnih skupina, koje su željele da optuženik bude proglašen krivim. Sam optuženik tvrdio je od početka do kraja suđenja da je nevin. Nije se dogodilo baš ništa od svega onog što je optužnica navela protiv njega, govorio je Šakić. Jasenovac nije bio odmaralište ali ni tvornica smrti, kazao je, ustvrdivši da zatočenicima pod njegovom upravom nije ničeg nedostajalo, da su postojali dodatni obroci za težak rad a stražari su bili korektni. Izjave svjedoka koje su odudarale od njegovih tvrdnja odbacivao je kao izmišljotine ili pretjerivanja a pisane dokumente kao krivotvorine neprijatelja Hrvatske. U završnoj riječi izjavio je da je tek obavljao upravne poslove, ustvrdivši da nije donosio odluke već samo izvršavao zapovijedi koje su pak bile u skladu s njegovim vlastitim tumačenjima nacionalnih interesa jer je u pitanju bio biološki opstanak hrvatskoga naroda. Šakić je kazao da je postupao kao domoljub koji brani svoju domovinu od onih koji su željeli uništiti hrvatski narod. Dakle, bio je izvršitelj zapovijedi iz uvjerenja. Hrvatski su mediji proteklih dana prilično jednodušno ocjenjivali način na koji je sudski proces vođen pred Županijskim sudom u Zagrebu. Općenito je potvrđeno da je predsjedatelj sudačkog tijela, sačinjenog od tri profesionalna i četiri laička suca, suđenje vodio obzirno i odlučno. I nastupi Šakićeva branitelja pohvalno su ocijenjeni kao profesionalni i stručni. Tužitelj je pak kritiziran i u režimu odanom 'Večernjem listu' i u oporbenom 'Jutarnjem listu'. Po njihovim se navodima tužitelj nije dovoljno potrudio pronaći svjedoke optužbe i izvan Hrvatske i time jače poduprijeti optužnicu. Tu su zadaću, po ocjeni spomenutih listova, morali preuzeti odvjetnik privatnih paralelnih tužitelja, a dijelom i sam predsjedatelj suda. Tako suđenje nije dovoljno osvijetlilo značenje Jasenovca, zaključuju oni. U svakom slučaju, sud se po njima u danim okolnostima suočio s teškom zadaćom budući da je morao donijeti pravno a ne politički utemeljenu presudu o Šakiću", prenosi na kraju izvješća dopisnik lista za jugoistočnu Europu Andres Wysling.