NJ 1.X:-FAZ-RAT PROTIV SRBIJE

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 1. X. 1999. Rat protiv Srbije bio je uspjeh "Kosovski rat iz više razloga zaslužuje brižljivu analizu. Bio je to prvi koalicijski rat u Europi u doba informatike, kojega je vodilo i dobilo 19 država koje na Kosovu nisu imale ni zajednički interes niti su događaji na Kosovu za njih bili prijetnja. Borile su se da načelo poštivanja ljudskih prava bude važnije od načela teritorijalnog integriteta koje je za međunarodno pravo mjerodavno od Vestfalskog mira 1648. Ta je koalicija uspjela zadržati smjer, iako je rat vođen bez jasnog mandata Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda a nije bio ni samoobrana jedne od članica NATO-a. Taj je rat bio i prvi koji je na prvi pogled dobiven samo akcijom zračnih oružanih snaga. Ipak bi bilo brzopleto iz toga zaključiti da je Kosovo dokaz za teoriju po kojoj se postmoderni ratovi mogu voditi i dobiti na daljinu. To bi se moglo reći samo kada bi se moglo dokazati da je samo pritisak zračnih napada naveo Miloševića na popuštanje. To nitko ne može dokazati pa bi stoga bilo pogrješno donositi brzoplete zaključke. Isto tako bi bilo pogrješno reći da je NATO svoje političke ciljeve mogao postići i bez zračnih napada. Moje su opaske usmjerene na točke u kojima je NATO, dakle zbroj zemalja koje su sudjelovale, u mojim očima napravio pogrješke iz kojih treba izvući pouke. Za te pogrješke ne želim uperiti prst ni u koga, u tim sam pogrješkama i ja sudjelovao, jer u položaju u kojem smo bili, nisam vidio bolje rješenje. Navodim te pogrješke da bismo iz njih naučili, da ih ne bismo ponovili i da bismo ih idući put izbjegli. A idućega puta će biti, iako ne znam kada i gdje. Ova kritika ne treba osporavati uspjeh operacije 'Allied Force', koja je možda najuspješnija zračna operacija u povijesti. Obaviti 37 tisuća akcijskih letova u zračnom prostoru branjenom jednim od najsposobnijih, fleksibilnih protuzračnih obrambenih sustava, kadrih da pruže otpor, pri tomu ne izgubiti ni jednog jedinog čovjeka i sa samo dva izgubljena zrakoplova, dokazuje uspjeh operacije. Kakve smo pouke naučili tijekom menadžmenta krize i u fazi sukoba? Naš menadžemnt krize ne držim uspješnim, jer nismo spriječili ni oružani sukob niti smo rano prekinuli nevolju kosovskih Albanaca. Ne znam jesmo li ikada imali priliku za to, jer nitko ne može sa sigurnošću reći je li Milošević bio spreman na miran sporazum. Na temelju mojih razgovora s Miloševićem koji su ukupno trajali više od 24 sata, uvjeren sam da je kosovski problem jedanput zauvijek želio riješiti u proljeće 1999. i nije vidio drugi način nego da 'kosovsku oslobodilačku vojsku' (OVK) potuče vojnim sredstvima. Nitko osim njega ne zna kada je donio takvu odluku. No imam razloga pretpostaviti da je ta odluka donesena u jesen 1998. kad je vidio da je OVK iskoristio srpsko povlačenje koje smo 25. listopada ishodili general Clark i ja. Međunarodna zajednica je tek u proljeće 1998. počela ozbiljno shvaćati problem Kosova, iako su svi još 1991. mogli vidjeti da se tu razvija sukob. Uskoro je postalo jasno da samo NATO raspolaže spektrom sredstava koja bi se mogla dojmiti Miloševića. Zaoštravanje stanja i mehanizmi ministarskih sastanaka naveli su NATO da u proljeće 1998. zaprijeti Miloševiću vojnim sredstvima. NATO je svoju prijetnju naglasio - protiv vojnog vijeća - demonstrativnom vježbom zračnih oružanih snaga u lipnju 1998. No u to je doba NATO bio daleko od ostvarivanja te prijetnje. Milošević, koji je vjerojatno pomno pratio interna razmišljanja NATO-ova vijeća, vjerojatno je došao do zaključka da NATO ne misli ozbiljno i da NATO-ovu prijetnju može podnijeti. Iz tog razloga je prva pouka koju sam naučio ta da nikada ne treba prijetiti uporabom sile ako ne postoji spremnost da se primijeni idućega dana. NATO za to nije bio spreman kad smo počeli zveckati oružjem. Druga pouka je ta da se tijekom menadžmenta krize nikada ne smiju mijenjati odgovornosti. NATO je to učinio. Najprije smo gledali NATO u vodstvu, slijedili su SAD i Richard Holbrooke, zatim Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) zajedno s NATO-om, prije nego što je vodstvo preuzela kontaktna skupina, a to je u mojim očima bila pogrješka. Kad je propala u Rambouilletu i Parizu i kad je dirigentsku palicu opet predala NATO-u, NATO više nije imao opcije djelovanja. Kontaktnu sam skupinu naveo iz dva razloga: 1. Iskoristila je mogućnost NATO-a, ali je većina saveznika jednako malo sudjelovala u pregovorima kao i NATO. Stoga su držali da se s njima loše postupa, vjerovali su da su u lošijem položaju nego Rusi. Rusi su zajedno s pet NATO-ovih država pregovarali sa sukobljenim stranama, iako njihovi politički ciljevi nisu bili i NATO-ovi. S druge je strane kontaktna skupina primijenila NATO-ovu prijetnju kao batinu kako bi nagovorila Miloševića. Iz tih razloga NATO-ova sloga nije bila baš dojmljiva. Milošević je to znao i stoga nije iznenadilo što nije popuštao. Pouka naučena iz toga potvrdila je staru mudrost da na sred rijeke ne treba mijenjati konja. To vrijedi i za menadžment krize. Treća je pouka da neprijatelja treba ostaviti u neizvjesnosti. Nema razloga da se svakomu, i to javno, govori što se kani napraviti ili ne napraviti. Mogli smo i trebali smo držati sve mogućnosti otvorenima, i primjenu kopnenih snaga, i to ako je ikako moguće, potvrditi djelima, kao što su odgovarajuće vojne vježbe. Ako se naime prijeti uporabom sile, a istodobno se isključuje da će se ići do kraja, lukavi protivnik može naslutiti svoju priliku da prijetnju izdrži. Milošević je naslutio svoju priliku kad su neki političari isključili uporabu kopnenih snaga još prije nego što je pala prva bomba i vjerojatno je držao da je njegova prosudba potvrđena kad su političari dviju NATO-ovih država zahtijevali prestanak bombardiranja baš u trenutku kad su udarile prve rakete. Opet je doživljeno staro iskustvo da je neizvjesnot jedno od najboljih sredstava menadžmenta krize, da protivnika treba ostaviti u neizvjesnosti u pogledu opasnosti. Protivnik, osim toga, mora biti uvjeren da smo spremni uspješno obaviti vojnu akciju do kraja. U protivnom doći će u iskušenje da izdrži nastojanja koalicije u nadi da će se složnost NATO-a smrviti. Tijekom zračnih napada morali smo naučiti još neke pouke. Naša je planiranja vodila politička nakana da se Miloševića dovede za pregovarački stol. S tim u skladu planiranje je bilo primjereno vojnom odgovoru zračnim operacijama stupnjevanim po fazama. Operacija je bila pod strogim političkim nadzorom, jer je svaki njezin dio moralo odobriti sjevernoatlantsko vijeće. Kad smo shvatili da treba postići i daljnji cilj, naime prekinuti humanitarnu katastrofu i što je moguće brže prekinuti progon kosovskih Albanaca u Albaniju i Makedoniju, morali smo brzo prijeći na drugu fazu operacije. No ni ta eskalacija nije dovela do brzog rezultata što vojska doduše nikada nije obećala, ali se nadala. Bilo je dakako teško postići brze rezultate jer je postojala politički motivirana želja da se istodobno ispune tri uvjeta: malo do ništa vlastitih žrtava, izbjegavanje kolateralnih šteta u Srbiji i brz uspjeh. To se ne može istodobno izvesti. Takva operacija trajat će to dulje, što smo manje rizika spremni prihvatiti. No morali smo naučiti još jednu lekciju. Miloševićev progon kosovskih Albanaca koji je već počeo prije NATO-ovih bombardiranja, bio je asimetričan odgovor koji nismo očekivali. Vjerojatno je poslužio dvostrukoj svrsi u srpskom ratnom planu: pomogao je Miloševiću da se riješi kosovskih Albanaca i istodobno destabilizirao dvije susjedne zemlje. Etnička je ravnoteža u te dvije zemlje izrazito labilna. Ako se izmijeni, mogle bi pasti njihove vlade i moglo bi se izmijeniti njihovo stajalište prema NATO-ovoj nazočnosti. Bez NATO-ovih oružanih snaga u Albaniji i Makedoniji, NATO ne bi imao gotovo nikakve mogućnosti za uporabu kopnenih snaga. To bi značilo da se Srbija može uljuljkati u sigurnost. To bi pak otvorilo priliku Miloševiću da izdrži zračne napade i da na posljetku čak pobijedi ako se razbije NATO-ova složnost. Na sreću, NATO je bio kadar brzo reagirati. U svakom smo slučaju opet imali sreću, jer je u Makedoniji još bila razmještena 'Extractuion Force' predviđena za misiju OESS-a, koju smo uvijek držali minimalnom naknadom za nedostatak kopnenih snaga. Bez te 'Extraction Force' NATO bi bio u velikim teškoćama, jer njegova sposobnost za brze akcije, osobito kopnenih snaga, danas nije baš dojmljiva. NATO je iz toga naučio dvije stvari: 1. Moramo se pripremiti na druge asimetrične odgovore kao što je terorizam, za što smo bili opremljeni. 2. Moramo poboljšati NATO-ovu sposobnost za brze akcije, osobito kopnenih snaga. Druga, važnija pouka koju smo naučili iz tog iskustva, je ta da svoje vojne korake ne smijemo usmjeriti na ciljeve kao što je povratak pregovorima. Što više, planove treba usmjeriti na ambiciozniji cilj nametanja naše volje protivniku. To ne bi izmijenilo prvi dio naše operacije, naime potiskivanje neprijateljske protuzračne obrane i bitno slabljenje njegovih zapovjednih, nadzornih i komunikacijskih sustava (C-3). Ali to bi nam dopustilo da se u drugom dijelu naše operacije usredotočimo na one ciljeve neprijatelja koji čine stupove moći na koje se oslanja vladar kakav je Milošević. Daljnja lekcija koju smo naučili u pokušaju prekidanja strahota na Kosovu jest da se to ne može postići iz zraka. Naši razni pokušaji slabljenja jugoslavenskih jedinica nisu se pokazali osobito djelotvornima i, što je važnije, očito se nisu dojmili Miloševića. To nas nije iznenadilo, ali je potvrdilo iskustvo da samo akcija ujedinjenih snaga postrojbe sastavljene od više dijelova oružanih snaga, omogućuje operativnu fleksibilnost. To ne znači automatski da bezuvjetno treba primijeniti kopnene snage. No nazočnost kopnenih snaga prisiljava protivnika da sa svoje strane okupi odgovarajuće dijelove postrojbe. Oni tada ne bi mogli više sudjelovati u etničkim čišćenjima, a osim toga bi bili ciljevi zračnim snagama. Mi, vojnici, jamačno nismo dovoljno odlučno zahtijevali takvu preventivnu akciju, jer smo uvidjeli da bi pitanje primjene kopnenih snaga uništilo NATO-ov konsenzus za djelovanje. Taj konsenzus bio je važniji od svega ostalog, bio je ključ uspjeha. Daljnja je pouka bila da operacija iz zraka, koja je uvijek utrka između razaranja i obnove, treba puno vremena. To je osobito točno u zemlji koja se godinama pripremala za dugotrajni gerilski rat protiv premoćnog neprijatelja. Što se više teži brzom uspjehu, to je zbog usredotočene paljbe veća opasnost od kolateralnih šteta. Vjerujem da je to točno i za scenarije u kojima su teren i vremenske prilike povoljniji za zračne napade. Na posljetku je kosovski rat pokazao europskim političarima da je tehnološka razlika između Sjedinjenih Država i njihovih saveznika tako velika, da je interoperabilnost između kontingenata NATO-ovih država u opasnosti i, što je još važnije, zadire u sudjelovanje u procesu donošenja odluka, jer su Sjedinjene Države nedvojbeno ponijele najveći teret. Nitko ne može i ne smije zatvarati oči pred činjenicom da je operacija 'Allied Force' bila ispravna, još važnije, da je bila ispravna politička odluka da se ona poduzme. Na posljetku je bila i uspješna, jer smo na kraju postigli naše političke ciljeve. Nedvojbeno je provedena profesionalno. Ne djelovati bi značilo neizravno poduprijeti etnička čišćenja i Miloševićev četvrti napadački rat od 1991. To se nije moglo prihvatiti. No da bi se zastrašilo sve one koji žele slijediti Miloševićev loš primjer, NATO i njegove članice moraju nedvojbeno jasno dati do znanja da su spremni ako zatreba, opet tako reagirati. Takav znak bi i kosovskim Albancima pokazao da se etnička čišćenja neće trpjeti i da za sve ostale protivnike stvaraju neizvjesnot o rizicima. No kad danas jedan europski ministar obznanjuje da takva operacija ne dolazi u obzir bez mandata UN-a, čini svijet 'sigurnim' za idući rat i podhranjuje dvojbe u sposobnost Europe da djeluje. NATO svoj politički uspjeh velikim dijelom zahvaljuje uistinu veličanstvenom doprinosu svih u operaciji 'Allied Force'. Zbog toga bismo baš mi vojnici morali kao prvi priznati da Miloševića na popuštanje nije navela samo vojna udarna snaga. Zbog toga kosovski rat ne bismo smjeli držati 'majkom svih menadžmenta kriza'. No moramo ga trijezno prosuditi kako bismo idući put bili još bolji i ponajprije brže prisilili protivnika na popuštanje" - piše general Klaus Naumann, do 6. svibnja ove godine predsjednik NATO-ovog vojnog odbora.