AU 30. IX. PR: AU TREBA STABILNOST

AUSTRIJA DIE PRESSE 30. IX. 1999. Stabilnost "Politička stabilnost je kategorija, uvrštena u sve međunarodne ocjene određene države. Politički stabilna zemlja predvidiva je za ulagače; ljudi koji riskiraju svoj novac ne vole neugodna iznenađenja. Doduše, stabilnost ne govori baš ništa o tome ima li određena zemlja dobro ili loše vodstvo. Primjerice, Kuba kojom već četrdeset godina upravlja jedan te isti čovjek nesumnjivo ide među najstabilnije zemlje na svijetu. Unatoč tome, njezin rang u međunarodnim gospodarskim komparacijama nije posebno dobar. Promjena tvori antitezu u odnosu na stabilnost. Ono što je stabilno otporno je na promjenu; svaki pokret, pa naravno i svaki politički preokret, neizbježno sadrži u sebi elemente nestabilnosti. Nema sumnje da nitko neće glede Austrije ozbiljno govoriti o 'nestabilnosti' i 'kaotičnosti' - u smislu masovnih štrajkova, uličnih nereda i sličnih pojava. No, pozornost privlači činjenica da se u Austriji sve češće povlače paralele s razvojem događaja u Italiji, zemlji koja se neprekidno suočavala s prigovorom o 'nestabilnosti'. Pritom valja napomenuti da je Italija zapravo desetljećima bila i previše stabilna: s jedne strane komunisti, s druge sve ostale stranke, osuđene na nove inačice jedne te iste vlade zato što komuniste moraju držati podalje od vlade. Demokratska zamjena mjesta na relaciji vlada-oporba nije provedena. Rezultat te činjenice bilo je unutarnje truljenje političkog sustava - sve do točke kada se stabilnost pretvorila u nestabilnost i izazvala urušavanje čitavog stranačkog sustava. Nijedna usporedba ne obuhvaća, naravno, sve elemente uspoređenih kategorija. Haider nije komunist niti se - kao nekada neofašisti - nalazi 'izvan ustavnog luka' (Austrija ni nema 'arco constituzionale'), a za razliku od Democrazie Cristiane OVP (Oesterreichische Volkspartei - Austrijska narodna stranka - op. prev.) još postoji. No, strukturne sličnosti poput, primjerice, pritiska izvana, koji naizgled osuđuje socijaliste i konzervativce na koaliranje, kao i sklonost vladajućih stranaka da od slučaja do slučaja odmah preuzmu i ulogu oporbe, nedvojbeno su prisutne. Talijanski primjer pokazuje da stabilnost koja počiva na sumnjivom i na kraju krajeva blokirajućem kompromisu nije dugog vijeka. Stabilnost koja može biti ostvarena samo na račun vladine politike, orijentirane prema budućnosti zasigurno ne pripada među neophodna javna dobra. Naravno, mi Austrijanci možemo slobodno odbaciti povijest i ubuduće donositi biračke odluke isključivo sukladno ideološko- etičkim aspektima političke korektnosti. Napokon, nigdje ne piše da Austrija zapravo mora sudjelovati u postavljanju gospodarskopolitičkih i sigurnosnopolitičkih smjernica koje su trenutačno na dnevnom redu Europske unije. Možemo prepustiti drugima da odlučuju umjesto nas i ograničiti unutarnju politiku na njezinu zabavnu komponentu. Doduše, ako čovjek smatra da Austriju treba u okviru EU ciljano pripremiti za izazove sljedećih desetljeća, krilatica 'stabilnost po svaku cijenu' neće ga daleko odvesti. Naime, u tom se slučaju postavlja pitanje je li moguće očuvati pozitivne sadržaje statusa quo, uključujući stabilnost, i pritom istodobno ne pokrenuti proces dubokog preokreta u politici, čiji bi rezultat na gospodarskopolitičkoj razini trebala biti veća doza tržišta i manja doza države a na sigurnosnopolitičkoj razini puna integracija u zapadne obrambene strukture. Odgovor na to pitanje vjerojatno neće biti previše težak", zaključuje Karl-Peter Schwarz.