ES EL PAIS 20.9. INTERVENCIJE

ŠPANJOLSKA EL PAIS 20. IX. 1999. S najboljim namjerama Od završetka hladnoga rata, međunarodna zajednica, sa SAD-om na čelu, sve više intervenira i na vojnom i na diplomatskom polju. No, iako ima opravdanja za postojanje takvih tendencija, one svejedno imaju svoje mračne i neželjene aspekte. Često se te intervencije poduzimaju loše ili prekasno, a kad su već u tijeku, zbog nepromišljenosti ili loše pripreme, unatoč najboljim namjerama, uzrokuju nevolje onima kojima bi trebale pomoći. U ovom našem svijetu postoje sve veće mogućnosti za provođenje intervencija, ali još nema instrumenata, institucionalnih i ostalih, nužnih za rješavanje takvih situacija prije nego sve krene po zlu, ili čak za njihovo sprječavanje. S time u vezi, slučaj Istočnoga Timora mogao bi biti paradigmatičan. UN potiče i organizira održavanje referenduma o neovisnosti te bivše portugalske kolonije, a kad dobijemo rezultat, suprotan onome što su očekivali u Jakarti, događa se ono čega smo se plašili. Proindonezijske milicije počinju terorizirati, ubijati i proganjati stanovništvo, a UN nije poduzeo nikakve sigurnosne mjere kako bi se to izbjeglo, vjerujući da će to učiniti indonezijska vojska, koja je i sama upletena u sve to. Kasno stižu međunarodne snage kako bi rasplele taj čvor. Mnogo se zla već dogodilo. I na Kosovu se dogodilo nešto slično, iako su to dva posve različita slučaja. NATO-ova je intervencija najprije izazvala ubrzavanje etničkoga čišćenja zato što prije nisu bile poduzete nikakve mjere. A samo početak te intervencije, kad se konačno počela provoditi, posve je opravdan i ne moramo ulaziti posebno u pojedinosti u vezi s činjenicom da je nije odobrilo Vijeće sigurnosti. Ali i dalje možemo vjerovati da se sve to, vođenjem neke druge politike, moglo izbjeći. Isto bi bilo i sa Zaljevskim ratom da smo uvjerili Iračane da ne mogu nekažnjeno napasti Kuvajt. Ako računamo samo operacije koje je odobrio ili vodio UN, za četrdeset godina, koliko je trajao hladni rat, od 1948. do 1989., poduzeto je 15 vojnih intervencija. U deset godina poslije pada Berlinskoga zida bilo je 30 intervencija. Istina je da je završetak hladnoga rata poslužio za oživljavanje UN-a i njegova Vijeća sigurnosti, ali su vrlo brzo UN-ove operacije, ili one kojima je UN upravljao, ustuknule pred međunarodnim operacijama, s mandatom (ponekad) Vijeća sigurnosti, kao što je to u Timoru. UN više ne može obavljati takve zadatke zbog nedostatka sredstava, i zbog nesloge i nedjelotvornosti njegova vodstva. I neki drugi elementi pojačavaju taj intervencionizam, a jedan je od njih i stalni porast utjecaja medija, svih ovih godina, a to smo već počeli nazivati ?efektom CNN- a?, što je usko povezano s konceptom prava ili dužnosti upletanja zbog humanitarnih razloga. Dakle, humanitarni razlozi, kaže Britanac Adam Roberts, često služe kao vodič za traženje rješenja u situacijama koje su postale veoma zapletene zbog nepostojanja prevencije. A to je tako zato što je ?državama često lakše dogovoriti se o nekoj pristranoj humanitarnoj akciji nego o prihvaćanju prave politike za rješavanje nekoga sukoba?. U takvim se slučajevima intervenira kasnije zato što nije bilo prethodnoga dogovora, a to nikako ne povećava mogućnost za postizanje uspjeha. Očito je da taj novi intervencionizam može odvraćati od ulaska u nove sukobe, ali isto tako jedna nova dimenzija toga problema, a zove se Međunarodni kazneni sud, treba postici sličan učinak već sada, a ne ?a posteriori?. Tu bi se mogli ubrojiti i nepredvidljivi učinci bilo koje vojne intervencije kojom se pokušava pojednostavniti ono što je posebno jako zamršeno, a uglavnom je riječ o građanskim ratovima. No, čak i bez svega ovoga promišljanja, može se zaključiti da nas ovaj novi intervencionizam vodi u situacije koje bi mogle postati jako česte, a na svim mjestima na kojima su intervencije ili mirovne misije bile ?uspješne?, bez obzira radi li se o Zaljevu, Bosni, Kosovu ili, možda, sada u Timoru, međunarodne su snage morale ostati, dugo ostati kako bi jamčile mir. Do kada? I gdje će sve to morati činiti??, pita Andres Ortega.