SLO 20.IX.-DELO-FARSA I TRAGEDIJA

SLOVENIJA DELO 20. IX. 1999. Između farse i tragedije "Je li uistinu morala izići nova knjiga o strahotama komunizma, potkrijepljenja neoborivim dokumentima i činjenicama, da bi se europska javnost počela pitati: 'Je li moguće da su ljudi na Istoku živjeli u tako strašnoj tragediji?' I ako su se počeli pitati, autori knjige napravili su puno. Put do katarze i približavanja humanijem društvu još je dug. Toliko za koliko će se u nekoj sredini, zemlji, državi odlučiti. I pri toj odluci treba ustrajati. Ne zbog pripadnosti ovoj li onoj ideologiji, političkoj stranci, pokretu. Zbog slobode svakoga osobno i zasebno. Francuski su autori pokrenuli lavinu utvrđivanja nepobitnih činjenica u sredinama po cijelom svijetu. Možebitnim arhivima morali bi imati pristup svi zainteresirani. Začudno je da u Moskvi s tim poslije 1991. godine nije bilo problema. Pojašnjenje jednoga od autora knjige Stephana Courtoisa iznenađujuće je i istodobno razumljivo. Bivša boljševička vlast brižljivo je dokumentirala podatke o ljudima koji su joj se činili sumnjivima i vrijednima tek toliko da su prije ili kasnije bili pogubljeni. Arhivi su bili sredstvo političkog nadzora i ucjene. Tako moćno, da je na jednom od arhiva iz Lenjinova doba pisalo: Čuvati do vječnosti. (!) Utemeljitelji i akteri sustava strahovlade vjerovali su da nema dvojbe, a ni mogućnosti da on ikada propadne. Krvnici i njihovi gospodari skupljali su milijune popisa s brojnim podacima o milijunima ljudi, a država nije donijela zakon o arhivima. I stručnjaci su to iskoristili. Usporedba s našim prilikama nudi se sama. I mi bismo trebali neovisne stručnjake koji bi pokrenuli lavinu istraga, doma i u bivšoj državi. S obzirom na veze koje neki imaju u Beogradu, to uz otvaranje arhiva ne bi bilo problem. Recimo da su kod nas već svi otvoreni. No bio bi problem domicilne politike koja nije zainteresirana da se za vrijeme njezine vladavine na veliko i iznova 'prebrojavaju kosti'. To bi s jedne strane oduzimalo vrijeme i energiju drugim gorućim problemima u državi, a s druge bi strane moglo izazvati još veći ideologijski i politički raskol među pripadnicima lijeve i desne političke opcije. Pitanje je, dakle, što i koliko se isplati - do idućih izbora. Na sreću, u demokraciji nisu sve oči uperene samo na jednu političku osobu i javnost se ne dijeli samo s obzirom na to prihvaća li ju ili ju ne prihvaća. Jedna je od zapreka zbog koje francuski stručnjaci nisu više pisali o jugoslavenskom komunističkom pokretu, osim nedostupnosti izvora, naime bilo je to što su Josipa Broza Tita u intelektualnim krugovima doživljavali kao nacionalističkog junaka koji se usprotivio Staljinu, a na ljevici kao čovjeka koji je s komunističkim sustavom uspio dokazati da se može ostvariti uspješan model komunističke vladavine. U Sloveniji trenutno nemamo tako moćnu i prijepornu osobu. Možda baš zato možemo sami obračunati s prošlošću. I prema spomenutom autoru knjige 'ne može se naime vječno živjeti s truplom u ormaru'. Način koji bismo odabrali može biti samo da se otvore izvori, da ljudi skupe hrabrost i svjedoče o događajima, da tužiteljstva nađu vremena i poslušaju. I državna tužiteljica Cerar suglasna je da kažnjiva djela, povezana s masovnim grobnicama, ne zastarijevaju. Za tužiteljstvu su spisi otvoreni i kada bi se pojavio podatak koji bi ubrzao postupak, uzeli bi ga u obzir. Protiv nepoznatih počinitelja može se dakle postupiti samo tako da se osiguraju dokazi zbog možebitnog kasnijeg procesa, a on se može pokrenuti tek kad se otkrije počinitelj. No problem je što su oni koji prijavljuju grobnice i pozivaju se na ratne zločine, vrlo nekonkretni u navođenju počinitelja. Ako žele da se doista postupi po kaznenom pravu, moraju dati više podataka i hrabrije ispričati što znaju. Na početku postupka obično još imaju informacije, a kad se obavlja ispitivanje, ljudi se ili ne sjećaju ili se ne žele ispovijedati. Neke skupine su prije nekog vremena objavile peticiju da se povedu kazneni postupci protiv poznatih i nepoznatih počinitelja u vezi s masovnim grobnicama. No i ta je peticija općenita, na temelju poopćenih tvrdnja ne može biti konkretnog djela. I francuski povjesničari tvrde da je vrijednost njihove knjige u prikupljenim dokumentima i činjenicama koje su osupnule svijet. Zato će prilike u komunističko doba u nas biti toliko jasnije, koliko ćemo više činjenica imati na raspolaganju" - zaključuje Jelena Gaćeša.