US 15. IX. CSM: AMER. SANKCIJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 15. IX. 1999. Učinite američke sankcije preciznijima i manje nespretnima "Stalno se pokazuje da su unilateralne gospodarske sankcije jedno od najmanje djelotvornih oruđa vanjske politike. One gotovo nikad ne mijenjaju ponašanje zemlje kojoj se nameću, a gotovo uvijek više izoliraju zemlju koja ih uvodi. S povećanom globalizacijom trgovine, komunikacija, proizvodnje i tehnologije, takav će se unilateralan pristup u budućnosti pokazati još manje djelotvornim", piše Brett Wagner, bivši istraživač Centra za strateška i međunarodna istraživanja u Washingtonu. "Svejedno, Sjedinjene Države i dalje primjenjuju unilateralne sankcije češće od bilo koje zemlje. Između 1993. i 1996., Sjedinjene Države nametnule su unilateralne sankcije na području trgovine ili pomoći čak 60 puta protiv 35 zemalja; tako su sankcijama pokrile više od 40% svjetskoga stanovništva. Gotovo sve te akcije više su onemogućile američke ciljeve nego što su ih unaprijedile, pa ipak Washington to nije shvaćao - sve dosad. Kongres će ove jeseni razmatrati prijedlog zakona koji će, bude li prihvaćen, uvelike smanjiti učestalost i nedjelotvornost unilateralnih sankcija. U iznimnim slučajevima unilateralne sankcije postizale su svoje ciljeve - no uglavnom se radilo o slučajevima u kojima je njihov fokus bio uzak. Prijetnja američkim trgovinskim sankcijama 1993. pomogla je uvjeriti Rusiju da zaustavi prijenos sofisticiranih kriogenskih raketnih strojeva Indiji, a slična prijetnja uskraćivanjem gospodarske pomoći navela je 1997. Južnu Afriku da smanji dostave oružja Siriji. Sveobuhvatne unilateralne sankcije, s druge strane, gotovo nikad ne postižu svoje ciljeve. Druge države i dobavljači slobodni su ispuniti svaku potrebu u izvozu, ulaganjima ili uslugama, stvorenu američkim sankcijama, i obično to više nego rado čine. Pogledajte Irak, čiji vođa nije mnogo trpio zbog širokih američkih sankcija; ili Iran, u kojemu europske tvrtke traže nove zalihe nafte, umjesto američkih tvrtka, kojima zakon ne dopušta takve aktivnosti. Iako izgubljen utržak od izvoza, kao i gubici u radnim mjestima u području izvoza i inozemnim ulagačkim prigodama možda izgledaju skromno u usporedbi s američkim gospodarstvom u cjelini (procjenjuje se godišnji gubitak u utršku od izvoza u visini od 15 milijarda dolara do 20 milijarda dolara, i 250.000 do 300.000 izgubljenih radnih mjesta), oni su često katastrofični za pojedinačne poslove, mjesna gospodarstva i pojedine industrijske sektore. Izgubljene prigode za ulaganje, koje je teško izraziti brojkom, također se izražavaju u milijardama dolara - što potkopava dugoročni američki gospodarski rast. Iza gospodarskoga troška povezanog s unilateralnim sankcijama leži golema patnja koju one često nanose širem puku, dok rijetko donose znatnije patnje političkoj eliti zemlje kojoj se nameću. Američke sankcije protiv Haitija početkom devedesetih, primjerice, zapravo su izbrisale sav napredak koji je ta osiromašena zemlja postigla u povišenju životnog standarda svojeg naroda, no imale su samo ograničeni učinak na haićanske vojne vlasti. Došlo je vrijeme da Washington provede reformu američke politike sankcija. Umjesto da se toliko oslanja na sankcije - često kao na prvo utočište - američka bi se diplomacija trebala temeljiti, koliko je to moguće, na sveobuhvatnom i trajnom uključenju. Kad sankcije postanu nužne, vanjskopolitički ciljevi trebali bi unaprijed biti jasno određeni. Prečesto Sjedinjene Države nameću sankcije bez pozornog razmatranja vanjskopolitičkih ciljeva koje treba postići ili ukupnoga troška. Prije svakog ozbiljnog razmatranja uvođenja sankcija treba provesti pažljivu i pomnu raščlambu. A iznad svega kad se sankcije nametnu, one bi trebale biti samo jedan dio čitavog spektra diplomatskog oruđa, uključujući mjere mrkve i batine. Konačno, predsjednik bi od početka trebao imati dovoljno političke fleksibilnosti da može brzo reagirati - neometan pretjerano ograničavajućim zakonom o sankcijama - na pozitivne ili negativne promjene u zemlji kojoj se sankcije nameću. Da omogući tu fleksibilnost, svaki bi cilj, po zakonu o sankcijama, trebao imati svoj instrument, koji se može ukinuti ili nametnuti po potrebi. Te ciljane akcije - poput obustave osobnih američkih bankovnih povlastica za visoke dužnosnike, ili zabrane ulaska u Sjedinjene Države za njih i njihove obitelji - treba birati što je brižljivije moguće. Pritisak treba usmjeriti na vođe, a ne na čitavo stanovništvo. Sankcije, čak i kad su sveobuhvatne, ne bi smjele lišavati stanovništvo osnovnih prehrambenih namirnica i lijekova. Na sreću, u izvršnom tijelu i u Kongresu sve se više shvaća da je američkoj politici sankcija žurno potrebna reforma. Prijedlog zakona o reformama sankcija 1999., nedavno uveden u proceduru oba doma Kongresa, mnogo će učiniti za provedbu tih nužnih promjena. Nadajmo se da će ove godine taj zakon naći svoj put do Predsjednikova radnog stola."