US 14. IX. WP RUSIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 14. IX. 1999. Nitko nije izgubio Rusiju "Želio bih ovu raspravu o Rusiji (Tko ju je izgubio i gdje je nestala?) započeti sjećanjem na jedan davni dan kad je neki Smith otišao u ocean na kupanje, a nitko nije vidio da iz njega izlazi. Ubrzo su ga tražili spasioci, supruga je za njim plakala, a na plaži se okupila gomila. Među znatiželjnicima je, ispostavilo se, bio i sam Smith. Pitao se tko je nestao", piše Richard Cohen. "Isti je slučaj s Rusijom. Posvuda gledamo tko ju je izgubio, ali - pogledajte opet - ona nije izgubljena. Nije baš tamo gdje bi trebala biti; no ona je svejedno kvazislobodno društvo. Istina, korumpirano, puno kriminala, nedjelotvorno i strašno siromašno, ali ne remeti nam san, kao što je tako dugo činila. Slučajno ne znam je li dobar dio ruskog bogatstva opran u Banci New York (i drugim ustanovama) i jesu li ga mafijaši oštroumno uložili u BMW-e, prekrasne plavuše i velike kuće s većim brojem garaža. Znam, međutim, da se naši najgori strahovi o Rusiji nisu ostvarili: ona nije ni fašistička, ni komunistička sila. To nije beznačajno postignuće. Rusija, za razliku od recimo Poljske ili Republike Češke, nikad nije bila demokracija - ni na pet minuta između dva svjetska rata. U njoj je uvijek vladao autoritarni sustav neke vrste - prvo monarhija, a zatim komunizam. Veći dio ovog stoljeća, ona nije imala sustav slobodnog tržišta. Komunistima je trebalo kojih 75 godina, ali su potpuno uništili Rusiju. No činjenica da uopće možemo razgovarati o 'Rusiji' nije mali uspjeh. Ona nije pokušala ponovno osvojiti stare sovjetske satelite - ni baltičke države u kojima još živi mnogo Rusa, a ni republike Kavkaza i srednje Azije, koje su bile ruske prije nego što su postale sovjetske, ali koje su etnički uvijek bile nešto drugo. Na svoj način, Rusija je čak surađivala na Kosovu, i prethodno u Bosni. Kako god gledamo, to nije neuspjeh. Ono što je izgubljeno kad govorimo o Rusiji jesu nerealna očekivanja. Prvo i najvažnije među njima tiče se Borisa Jeljcina. On teško da je linkolnovska figura iz smiješne Clintonove retorike; on će, izgleda, posrtati i hirovito postupati do kraja svog mandata - i zatim otići. (...) Drugo nerealno očekivanje bilo je da će Rusija na neki način postati zapadna sila. Prije deset godina mogli ste mnogo slušati o golemim ruskim potencijalima i kako se tamo može obogatiti. Neko se vrijeme zarađivao dobar novac. Stvarnost je, međutim, uništila tu iluziju. Rusija sada nije, i nikad nije bila, zapadna zemlja - čak ni 'istočna' poput Japana, Singapura ili Južne Koreje. Ona je neshvatljivo i čudno ruska. Živimo u razdoblju lažnih nevolja. Školsko nasilje opada, no mi svejedno pretvaramo škole u zatvore. Broj djece rođene izvan braka smanjen je, pa ipak političari poput Dana Quaylea grme o samohranim majkama i kako ćemo - k vragu! - svi otići u pakao. Navodni gubitak Rusije upravo je u tom paklu. Vjerojatno je istina da su se američki političari malo previše grlili s Jeljcinom. (...) Bez sumnje vrijedi da je korupcija zamijenila balet kao stvar u kojoj su Rusi najbolji. No Rusija je oduvijek bila korumpirana a korumpiran je, kad smo kod toga, i dobar dio svijeta. No također se čini istinito da su infuzije gotovine održavale Jeljcinov poredak. (...) Provjerite svoje pamćenje. Sjetite se priča o mogućim pučevima - o nacionalističkoj prijetnji i luđaku Vladimiru V. Žirinovskom? Sjetite se upozorenja o pogromu i neposredne, strašne opasnosti u kojoj se nalaze ruski Židovi? Sjetite se kako smo svi zadržali dah kad su se komunisti opet ušuljali u vladu? Ako se sjetite tih stvari tad je teško reći da je Rusija, na neki način, izgubljena. Ona je upravo tamo gdje se već neko vrijeme nalazi - u neredu, ali nam nije za vratom. Ono što se izgubilo jest pamćenje."