IT-14. IX.-AVENIRE-RUSIJA

ITALIJA AVVENIRE 14. IX. 1999. (Neizrečena) misao o nuklearnim ciljevima "Tko poznaje Moskvu dobro zna što su hruščovki. Zgrade izgrađene na vrat na nos u kratkim godinama Nikite Hruščova kako bi se riješile nevolje sa sustanarstvom.(...) Teroristima je moralo biti lako uništiti ih eksplozivom, svesti ih na krvave ruševine i nestati u Moskvi koju je s njezinih 11-12 milijuna stanovnika (nitko ne zna točno koliko) i bezbroj legalnih i nelegalnih putova, zapravo nemoguće nadzirati. Stoga treba ozbiljno uzeti žestok govor Borisa Jeljcina, makar i bio pun retorike i nemoćnog bijesa: 'Terorizam je objavio rat ruskom narodu'. Ne imenujući ih, no govoreći o 'unutarnjem neprijatelju' koji nema 'ni nacionalnosti, ni vjere', uperio je prst na čečenske gerilce, ljude Shamila Basajeva kojega je tek u ovim danima bomba naš tisak prestao zvati junakom, kao što je to činio kada je bio kriv 'samo' zbog smrti 120 osoba u napadu na bolnicu. Jeljcinov govor nije bio ni potreban. Jer Moskovljani oduvijek sva zla u gradu pripisuju (katkada s pravom, a često i pogrešno) cornyem mordima (crnim licima) s Kavkaza: Jurija Lužkova, gradonačelnik Moskve kojemu je Jeljcin obećao pomoć i solidarnost prije no što je postao njegov politički protivnik, Predsjednik je zaustavio kada je htio (1994) vojskom nametnuti ograničavanje broja useljenika iz južnih republika.(...) Jedini koji su danas zainteresirani za stvaranje kaosa u Moskvi su gerilci s Kavkaza. U Dagestanu se dobro brane, ali gube ljude i teren, i iz razloga što Moskva ovoga puta u napada ne šalje same sramežljive momke ročnike, nego i 'tvrde' iz posebnih postrojba. Taktika terora u prijestolnici prirodni je dodatak strategiji pokretanja pobuna koja bukti Kavkazom, oduzimajući ga nadzoru Moskve i čineći krhkim pravu jaku uporišnu točku Kremlja u međunarodnom nadmetanju: zacrtane plinovode i naftovode, koji tisućama kilometara prolaze ruskim teritorijem. Zašto bi inače teroristi u zrak dizali zgrade u udaljenoj Moskvi, a ne naftna postrojenja koja su im na dometu bomba? S druge strane, tko u Moskvi može izvući korist iz toga što se događa? Ne Jeljcin i njegovi, koji u najgorim uvjetima (financijskim škandalima, međunarodnim sumnjama koje izriče čak i Clinton, ratom na granicama, s tajnim službama, kojima je do jučer zapovijedao premijer Putin, kojima se atenatori izruguju) pristupaju dvostrukom izbornom izazovu u prosincu (izborima za zastupnike) i lipnju (predsjedničkim izborima). Ne Primakov i Lužkov, pogođeni u svom moskovskom feudu i kaosom oslabljeni u svojem identitetu alternative Jeljcinu. Ne Žuganovljevi komunisti, jer je jako teško uz ove prijetnje jedinstvu zemlje tražiti da središnja vlast nema toliko široke ovlasti. A ako je Rusija na prvoj crti, ni Europa nije tako daleko. Neizrečen, ali u mislima mnogih (uključujući i gospodu iz Dume, koji su do danas blokirali ratifikaciju sporazuma Start 2 o nuklearnom razoružanju) rizik je eskalacije terorističke ofenzive. Ako su čvorovi naftne industrije nedodirljivi, a koji su pravi ulog u igri ratova i provokacija, na red slijedećih bomba mogle bi doći nesretne ruske vojne baze. Prirodno, one daleko od Kavkaza. Vjerojatno one, primjerice, na poluotoku Kola, na granici s Finskom i na Baltiku, gdje je usredotočeno 20 posto svih nuklearnih reaktora sagrađenih u svijetu, i gdje se nalaze pomorske baze, kao u Murmansku, u kojima su smješteni desetci podmornica s nuklearnim bojnim glavama.", piše Fulvio Scaglione.