DRUGI KONGRES HRVATSKIH SLAVISTA: JEZIK JE TEŠKO ZATRTI

ZAGREB, 14. rujna (Hina) - Na Drugome kongresu hrvatskih slavista o hrvatskoj jezičnoj okosnici danas je govorio potpredsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Milan Moguš. Ustvrdio je da je u proteklom stoljeću Hrvatima kao mjerilo jezika bio nametan srpski jezik, a da je ono čega u tom jeziku nije bilo proglašavano provincijalizmom.#L# "No hrvatski stoljećima izgrađivan jezik nisu mogli slomiti ni nekoliko stoljeća osmanskog osvajanja ni njemačko-madžarska penetracija ni 'dva veka Vuka' niti dvije Jugoslavije, jer jezik se, na sreću, teško može zatrti", istaknuo je Moguš. Napomenuo je kako, po udžbenicima iz kojih se učilo gotovo cijelo stoljeće, povijest hrvatskih jezičnih standarda seže do kraja prošlog stoljeća, kad je nastala nova njemačka filološka škola, tzv. mladogramatičara. Jedno od njihovih osnovnih gledišta bila je pretpostavka da se jezik može ostvariti samo u organskim dijalektima, koji su jedini mjerodavni za jezičnu pravilnost. Budući da su Hrvati prihvatili novoštokavski dijalekt kao osnovicu za svoj jezik, njihov književni jezik morao je slijediti one tekstove koji su napisani na osnovi novoštokavskog dijalekta, "po uzoru na obični narod", tvrdili su mladogramatičari. Bogat književni jezik, koji se u Hrvata stoljećima izgrađivao, nije ih zanimao. Trebalo je poći od onoga što predstavlja prave narodne govore, a to su, tvrdili su mladogramatičari, djela Vuka Karadžića. Tako je Karadžićev jezik postao uzorom i za Srbe i za Hrvate, i tako je ostalo sve do naših dana, kazao je Moguš. Tako su po najvećem hrvatskom zagovorniku Karadžićeva djela Tomi Maretiću stariji hrvatski književnici pisali kojekako, bez sustava. Maretićeva gramatika je ograničeni Karadžićev opus pretpostavila plodnim hrvatskim književnicima. Najveći problem Maretićeve gramatike ipak nije bio u tome što je nastala na osnovi ekskluzivnoga književnog korpusa, nego to što je taj korpus postao jedinim i nepovrjedivim sucem jezikoslovlju, ustvrdio je Moguš. No Maretićevu teoriju nisu dobro primili zagrebački i dalmatinski pisci, u kojih je otpor bio tako jak da su neki čak zahtijevali povratak na štokavsku ikavicu. Najveći dio hrvatskih književnika nastavio je pisati u duhu svoje književne tradicije, a u početku ovog stoljeća javlja se čakavska i kajkavska poezija kao neka vrsta unutarnjeg otpora. To je, drži Moguš, pokazalo da genetska klasifikacija na kakvoj je inzistirala mladogramatičarska škola nije jedina podloga za određivanje jezika. Moguš je podsjetio kako je u drugoj polovici 19. stoljeća uveden naziv hrvatski ili srpski, a potkraj stoljeća i srpsko-hrvatski jezik. Hrvatski su jezikoslovci, tvrdi Moguš, od dva zla izabrali manje. Odvajanjem dvaju članova jezika mogli su upozoriti na nakaznost jezika koji je kao takav opstojao samo u Jugoslaviji i nigdje drugdje. Osim Moguša u prijepodnevnu dijelu programa II. hrvatskog slavističkog kongresa izlagali su i akademik Miroslav Šicel o temi "Povijesti hrvatske književnosti" i Stanislav Marjanović o hrvatskome književnom baroku u Slavoniji. (Hina) ibob mc