US 13. IX. WP US INTERVENCIJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 13. IX. 1999. Razlozi za stratešku promišljenost "Clintonovu vladu treba pohvaliti jer nije nepromišljeno poslala američke mirotvorce da zaustave nasilje u Istočnom Timoru. Možda je naša nesposobnost da na Kosovu i u Bosni potaknemo mir koji bi se sam održavao napokon dovela do toga da vlada shvati ograničenja s kojima se supersila u malim regionalnim krizama suočava. Dok se tragični sukob u Istočnom Timoru nastavlja, Predsjednik ima priliku jasnije odrediti jedinstvenu ulogu Amerike kao jedine svjetske supersile", piše senatorica iz Texasa Kay Bailey Hutchison. "Na Balkanu smo vidjeli da Sjedinjene Države bombama mogu navesti mnogo manju zemlju na privremenu pokornost. Stvaranje uvjeta za trajan mir, međutim, druga je stvar. Supersila ima više vjerodostojnosti i djelotvornija je kad održava promišljen odmak od svih regionalnih sukoba - što nije moguće ako našu dobro uvježbanu vojsku upotrebljavamo kao globalnog 'njegovatelja'. Nedavno zaoštravanje odnosa između Pekinga i Tajvana podsjetilo nas je da u svijetu ima područja u kojima jedino Sjedinjene Države mogu omogućiti stabilnost. Isto vrijedi za korejski poluotok. Sjedinjene su Države jedina sila kadra da održi mir u takvim potencijalnim žarištima, no okolnosti tek rijetko zahtijevaju obvezivanje američkih kopnenih snaga. Nemojte se zavaravati: američki su strateški interesi potencijalno ugroženi u Istočnom Timoru. Globalni morski put Molučki tjesnac daje Indoneziji veću važnost nego uznemirujući događaji unutar njezinih granica. No nikakav broj američkih mirotvoraca ne može zaustaviti slom središnje vlade u Jakarti niti joj pomoći da održava nadzor nad tisućama otoka u indonežanskom arhipelagu. U isto vrijeme, samo jedna zemlja na svijetu - Sjedinjene Države - ima volju i vojnu snagu da održi tjesnac otvorenim, bude li to ikad potrebno. Što se tiče navodnog zahtjeva indonežanskog predsjednika B. J. Habibiea za međunarodnim snagama, Australija se čini spremnom povesti međunarodnu akciju u Istočnom Timoru. Australija je snažna i sposobna regionalna vojna sila i već je mnogo godina naša vjerna saveznica u Aziji. Predsjednik Clinton s pravom je u Novom Zelandu ponudio 'neke stvari koje samo mi možemo omogućiti' uključujući logističku potporu, informacije i komunikacije. Takve je strateške mudrosti, međutim, posljednjih godina nedostajalo. Vidjeli smo kako Sjedinjene Države upadaju u niz regionalnih kriza - istiskujući mjesne snage koje dijele naše ciljeve a inače su kadre same djelovati. To je vodilo pogrješnim strateškim potezima - što je obilježje vanjske politike Clintonove vlade. Na Kosovu je izravno miješanje u regionalna pitanja oštetilo naše strateške odnose s Rusijom i Kinom. Još nije izvjesno da su naši napori na Balkanu bili uspješni, s obzirom na stalni metež u tom povijesno nemirnom području. Zapravo, mir tek treba uhvatiti korijene čak i u Bosni, mjestu koje naše borbene snage ophode od 1995. Postoje također praktična ograničenja našega sudjelovanja u malenim i regionalnim sukobima. Naše prenapregnute vojne snage postaju nedostatne za opasne zadaće koje im dodijeljujemo. Zapravo, naše sudjelovanje u kosovskom sukobu uvelike bi otežalo reagiranje na sadašnju krizu u Indoneziji, razvije li se ta kriza u nešto daleko ozbiljnije. Bombardiranje na Balkanu prisililo nas je da na Mediteran pošaljemo jedini nosač aviona trajno određen za područje Pacifika. Takva nagla razmještanja snaga donijela su tempo operacija koji umanjuje našu vojnu pripravnost, dok osposobljeni kadrovi u gomilama napuštaju službu. Ne iznenađuje da je prošle godine samo jedan od 10 mornaričkih avijatičara prihvatio stimulirajuće premije za ostanak u službi. Da riješi problem nedostatka pripravnosti, Kongres je omogućio povišice vojne plaće i rutinski povisio zahtjeve za godišnji obrambeni proračun. U isto vrijeme, prijedlog obrambenog proračuna za fiskalnu godinu 2000. sadrži odredbu čiji sam autor ja, a koja vladu poziva da ispita možemo li smanjiti svoje globalne obveze u onim regijama gdje je misija očito završila ili zahtijeva manje vojnika. To je razuman put želimo li održati našu sposobnost da djelujemo u onim slučajevima koji zahtijevaju odgovor jedine svjetske supersile. Možda je Indonezija najbolji primjer razlike između onog što kao supersila možemo ponuditi i onog što bismo trebali ponuditi, kao potporu, našim regionalnim saveznicama. Ako Predsjednik može napraviti tu razliku na Summitu za gospodarsku suradnju u Aziji i na Pacifiku, on će isijavati svjetlo na putu američke vanjske politike, dok svijet vodimo u sljedeće stoljeće. Ako ne, naš će put biti neizvjestan a cijena će na kraju biti visoka."