NJ 9. IX. SZ: MEĐ.ZAJEDN.-ISLAMSKA ID

macija NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 9. IX. 1999. Sljedeći genocid "Nakon hladnoga rata u zraku je lebdjelo sljedeće obećanje: nastat će lijepi, novi svjetski poredak, izgrađen na temeljima demokracije, ljudskih prava i mirnog rješavanja sukoba i zaštićen krovom Ujedinjenih naroda. U Somaliji, Ruandi i Bosni projekt je pretrpio teške udarce, ali na Kosovu je Zapad zasukao rukave kako bi ispunio obećanje. Doduše, valja još jednom upotrijebiti silu, ali ovaj put radi ostvarenja uzvišenih ciljeva: radi obrane ljudskih prava. Činilo se da bar taj oslonac novog poretka još nije srušen. Nekoliko mjeseci kasnije i on se suočava s prijetnjom urušavanja. U dalekom Istočnom Timoru sprema se genocid, a svijet djeluje poput žabe koju je hipnotizirala zmija. Nakon što se prošlog tjedna stanovništvo izjasnilo za neovisnost dijela otoka u odnosu prema Jakarti, tamo bjesni gomila naoružanih proindonezijskih neregularnih vojnika. Njihov je cilj istrebljivanje ili protjerivanje zagovornika neovisnosti. Od prošle subote stotine su ljudi ubijene, tisuće deportirane u zapadni dio otoka, a deseci tisuća protjerani. Timorežani očajnički mole međunarodnu zajednicu da im pomogne. No, gdje su sada Ujedinjeni narodi, koji su - ne zaboravimo - preuzeli pokroviteljstvo nad referendumom? Odgovor postiđuje. Ujedinjeni narodi ne donose pomoć, promatrači daju petama vjetra jer ne mogu zaštititi čak ni sami sebe. Ovoga četvrtka iz Istočnog Timora povući će se i posljednji predstavnici UN. No, stanje je još gore: međunarodna organizacija snosi dio odgovornosti za pokolj u Istočnom Timoru. Otvorenih očiju odvela je Timorežane u pokolj. Bilo je poznato da se neregularne proindonezijske postrojbe neće pomiriti s izglasanom neovisnošću Istočnoga Timora. Bilo je također poznato da iza neregularnih postrojba stoje oružane snage Jakarte - dakle, postrojbe koje su sedamdesetih godina već počinile genocid nad stanovnicima tog otoka. Upravo bi ta vojska po sporazumu s UN trebala osigurati put Istočnog Timora u neovisnost. Bilo je naivno i grubo nemarno upustiti se u tako nešto umjesto ustrajati na angažmanu međunarodne mirovne postrojbe. U sadašnjem bezizglednom položaju počinje razmišljanje o mogućem rješenju. Međunarodna zajednica ima na umu dvije mogućnosti: Ruandu, gdje je prekriženih ruku promatrala genocid, i Kosovo, gdje je intervenirala. U slučaju vojne intervencije u Istočnom Timoru države-sudionice trebale bi - kao i u slučaju Kosova - djelovati bez mandata UN. Naime, Vijeće sigurnosti dodijelit će taj mandat tek uz suglasnost Indonezije. Vlada u Jakarti pak kategorički odbija tu mogućnost. Vojska je već iz preventivnih razloga zaprijetila eventualnoj postrojbi UN ratom. Proindonezijski gradonačelnik Dilija, glavnoga grada Istočnog Timora, izjavio je sljedeće: tko umaršira pod oružjem, bit će ustrijeljen. Do toga neće doći. Naime, nitko nije spreman ratovati protiv Indonezije. Jakarta nije Beograd. Otočno carstvo s više od 200 milijuna stanovnika najveća je islamska zemlja na svijetu, važan čimbenik reda na Pacifiku i potencijalno zanimljiv gospodarski partner. Istočni je Timor pak strateški i gospodarski beznačajan. Za razliku od Kosova ne nalazi se u Europi već takoreći na drugom kraju svijeta. Stoga slike tragedije na tom otoku neće izložiti zapadne političare takvom pritisku da nešto učine kao što je bilo s onima s Kosova. Tome valja dodati sljedeću okolnost: izbjeglice s Kosova željele su otići u zapadnu Europu dok će Timorežani ostati na dalekim otocima. Treba li se, dakle, ugledati na reakciju u slučaju Ruande - čekati i žaliti? Ni to nije moguće - zbog Ruande. Nakon tamošnjih iskustava svijet si ne može još jednom priuštiti puko sjedenje prekriženih ruku. Naime, tko ništa ne učini, ohrabrit će druge tirane i izgubiti samopoštovanje - ponajprije kada bude propagirao novi svjetski poredak. Osim toga, prenagljenom organizacijom referenduma Ujedinjeni narodi preuzeli su tutorstvo nad Timorežanima. U kaznenom pravu takva se osoba naziva 'zaštitnikom-jamcem'. Ne pomogne li, čini kazneno djelo. Dakle, međunarodna zajednica mora reagirati na orgiju nasilja u Istočnom Timoru - i to brzim sankcijama sve do praga vojne intervencije. Primjerice, SAD bi trebale obustaviti vojnu pomoć kao što zahtijeva 'New York Times'; Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond mogli bi zamrznuti kredite vrijedne milijarde dolara i hitno potrebne Jakarti; članice UN mogle bi suspendirati svoje diplomatske kontakte dok Indonezija ne odobri angažman međunarodnih postrojba za Istočni Timor. Sankcije ne donose nikakvih plodova? To možda vrijedi za autistične režime poput Sadamova i Miloševićeva. Indonezija i njezin predsjednik Habibie teže gospodarskoj suradnji sa Zapadom. Stoga bi oštar embargo mogao prisiliti Jakartu na popuštanje. Nedostatak te opcije: sankcije sporo postižu željeni učinak. Za mnoge Timorežane bile bi prekasno uvedene. Ipak, kaznene mjere bile bi signal da se nešto promijenilo od 70-ih godina kada je Jakarta mogla nesmetano počiniti genocid. Danas bi politička i gospodarska cijena toga zločina bila jako visoka. Ta okolnost sama po sebi ne znači da je uspostavljen novi svjetski poredak, ali bar je riječ o glasnom upozorenju u posljednjem trenutku", smatra Stefan Ulrich.