ES 9. IX. EL MUNDO TIMOR

ŠPANJOLSKA EL MUNDO 9. IX. 1999. Užas i sramota "Godina je 1966. Komunistička stranka je hegemonijska sila u Indoneziji. Svi znaju da će pobijediti na svim pošteno održanim izborima koje Sukarno bude tolerirao. U ožujku je izveden vojni udar generala Suharta, a isplaniran je u laboratorijima CIA-e. Rezultat: od 500 tisuća do milijun pobijenih komunista. U travnju 1975., u Portugalu izbija 'Revolucija karanfila', a Portugal napušta Istočni Timor. U prosincu, deset dana poslije proglašavanja neovisnosti, Timor zauzimaju indonezijske postrojbe. Nitko u UN-u nije ni prstom maknuo. Ni 1966., ni 1975. Suharto je, prisjetili su se u svojim kolumnama i Ortiz i Erasmo, bio običan gad. Ali njihov gad. Poslije Drugoga svjetskog rata, došao je i treći. Započeo je 1948. Propast bivšega Istoka i godina 1989. obilježili su početak primirja. Nazivati to hladnim ratom obično je zavaravanje. To bi značilo da je to bio rat bez paljbe, bez mrtvih, gotovo kazališna predstava ili da je to bio gospodarski rat i ništa drugo, samo gospodarski rat dvaju modela (slobodno tržište ili tržište kojim upravlja država) svjetske kapitalizacije. Takvo nas iskrivljavanje sprječava u pokušaju da to shvatimo. Hladni je rat zaista bio pravi rat, a konačni broj mrtvih u tome ratu vjerojatno nikada nećemo saznati. Prvi i Drugi svjetski rat bili su još ratovi XIX. stoljeća. Barem kad je riječ o politici. Velike sile, osim SAD-a, razmjestile su vojsku na vlastitome teritoriju. Zato ih je to toliko i stajalo. Zbog vlastitih mrtvih, a podnijele su i glavninu štete, i u krvi i u razaranjima. Treći svjetski rat, rat ove polovice stoljeća, prvi je pravi rat u skladu s podjelom svijeta u XX. stoljeću. Nijedna se bitka nije vodila na teritoriju sukobljenih strana (ruski imperij na jednoj, a SAD i njegovi europski saveznici na drugoj). Afrika, Azija i Latinska Amerika bile su golema bojišta na kojima su se, uz pomoć drugih ljudi, borila dva sudionika dvoboja. Nitko nikada neće popisati mnoštvo nesretnika na kojima se iskušavalo novo oružje. Poslije završetka toga, trećega rata, preživjeli su neki nakazni zastupnici. Castro je jedan od njih. Indonezijska vojska (danas Habibie, Suharto jučer) drugi. Trideset godina ubojstava, mučenja i pljačke nikada neće biti izbrisano iz pamćenja koje ostavlja za sobom taj režim i ta soldateska. Uz nebrojeno više razloga nego u slučaju Kosova (jer broj ubijenih ne može se ni uspoređivati), UN je trebao likvidirati te indonezijske vojnike prije mnogo godina. Ali nije. Nije bio sposoban čak ni poslati vojnike kako bi spriječili predvidljive događaje poslije održavanja referenduma. Zločin je indonezijski. A sramota ide nama", piše Gabriel Albiac.