ŠV 2. IX. WEW: ŠPIJUNI POSEBNO VOLE ŠPIJUNIRATI VLASTITI NAROD

ŠVICARSKA DIE WELTWOCHE 2. IX. 1999. Tko je prijatelj? Tko je neprijatelj? "Pripadnici obavještajnih služba često su pravi majstori za prerušavanje. Neki od njih nose sunčane naočale čak i u mračnoj sobi u želji da se maskiraju ili da skrenu pozornost na sebe. U njihovom je zanatu izvjesna samo neizvjesnost. 'Kad pripadniku obavještajne službe miriši cvijeće, on se ogledava za lijesom', izjavio je bivši visoki ravnatelj CIA-e. Tko se iz dana u dan bavi informacijama i dezinformacijama, pričama i glasinama, postaje majstorom 'arte della simulazione' (glumačke vještine - op. prev.). Zato i lijes pristaje uz cvijeće. Sve je to jedno te isto. Kad obavještajci organiziraju novu obavještajnu vojsku, uvježbavaju igru lopova i žandara te podižu tajna skladišta oružja, dakle kad igraju uzbudljive muške igre, je li riječ o nevažnoj ili o zastrašujućoj stvari? Svi veliki obavještajni aparati, legendarna Central Intelligence Agency (CIA), koju agenti nazivaju tvornicom krastavaca, britanska inozemna obavještajna služba MI 6, čije vrhunsko osoblje ima dozvolu za ubijanje, i tradicionalno pomalo nezgrapna njemačka Savezna obavještajna služba (BND - Bundesnachrichtendienst - op. prev.) nalaze se u dubokoj krizi, vezanoj uz smisao vlastitoga postojanja. Činjenica da nastupaju samo u vidu kratica simptomatična je za njihov fantomski karakter i za njihovu sjenovitu egzistenciju. Urušavanje Istoka oduzelo im je voljenoga starog neprijatelja. Misija je završena. Kraj. Kraj? Obavještajne službe očajnički tragaju za novim zadaćama. Teroristi, krijumčari nuklearnoga naoružanja, perači novca i trgovci drogom, jer netko mora biti neprijatelj. No, u srcima obavještajnih aparata već se odavno ugnijezdila egzistencijalna dvojba, a veliki dio njihovih trenutnih aktivnosti usmjeren je na borbu protiv slutnje. Samo u Americi i dalje oko stotinu tisuća pripadnika obavještajnih službi radi za oko 30 raznih i često međusobno sukobljenih obavještajnih organizacija. Svi oni zajedno troše godišnje oko 40 milijardi franaka. Protiv nagrizajuće sumnje u smisao djelovanja bore se novcem. 'Trošim novac, dakle jesam' - to je dokaz njihova postojanja. Javnost ne zamjera obavještajcima zbog njihovih opsesija. Osoblje i scenarij izazivaju nesmanjenu znatiželju. Špijunski trileri omiljeno su štivo, a njihova radnja budi zanimanje. No, je li i zanimljiva? 'Općenito gledajući', špijuni su 'besposličari i paraziti koji žive na račun poreznog obveznika', ustvrdio je nedavno talijanski pisac Umberto Eco. Onome tko ih plaća isporučuju informacije, koje su sami izvukli iz novina. Istražuju tako što svoja poslijepodneva provode u javnim novinskim arhivima. Možda je i univerzalni učenjak Eco izvukao tu istinu iz novina, ali ne postoji nijedan povijesni događaj u kojemu proteklih godina određena obavještajna služba nije odigrala odlučujuću ulogu. Prije pet godina u Duesseldorfu je agent Rainer Rupp, s tajnim imenom 'Topas', osuđen na 12 godina zatvora zato što je najtajnije vojne tajne NATO-a prenosio na Istok. U Virginiji je iste godine bivši CIA-in čovjek Aldrich H. Ames dobio doživotnu zatvorsku kaznu zato što je, kao dvostruki špijun, gotovo sve važne tajne svoje tvrtke odavao ruskome KGB-u. Izručio je 20 do 25 CIA-inih ljudi Moskvi, što je za neke suradnike završilo kobno. Takav je postupak bio krajnje grub, ali sve u svemu, nije posebno naškodio Zapadu ni pomogao Istoku. 'Pobjeda' ili 'poraz' nemaju u tim krugovima svoje izvorno, nego i njemu suprotno značenje. (Pritom valja napomenuti da sve obavještajne službe žive od noćne more - da će postići bombastične uspjehe o kojima će htjeti pričati, ali im to neće biti dopušteno jer su takve stvari 'top secret'). George Tenet, ravnatelj CIA-e od ljeta 1997., upozorio je nakon stupanja na dužnost da ne treba gledati unatrag: 'Želio bih odvratiti naš pogled od prošlosti. Osvrtanje je opasna stvar'. Ugled njegove 'tvrtke' uistinu je katastrofalno loš. CIA je uspostavila diktature u srednjoj Americi, uzgajala teroriste na Dalekom i Bliskom istoku, a mnogi bogataši koji su se uzdigli krijumčarenjem droge postali su moćni i zahvaljujući svojim odličnim kontaktima s CIA-om. Osim toga, desetljećima je posebni odbor, 'Odbor za promjenu zdravstvenoga stanja', obavljao sasvim uobičajene atentate. Odmah po završetku Drugoga svjetskog rata u Italiji je pod vodstvom Amerikanaca stvorena gusta mreža sumnjivih komandosa. Jedna od tih subverzivnih organizacija bila je i tajna vojska 'Gladio', koja je navodno imala više od deset tisuća članova i trebala je posegnuti za oružjem u slučaju komunističkog ustanka. Neke od poslijeratnih atentata u Italiji počinili su pripadnici te organizacije. Taj skriveni, suprotstavljeni svijet, neka vrsta diktature unutar demokracije, vrvi brojnim paleokonzervativnim obavještajcima. U slučaju subverzivnih organizacija vrijedi, pomalo modificirana, uzrečica francuskog pisca Henryja de Montherlanta: 'Bezgranično povjerenje u zajedništvo svih ljudi velika je zabluda: ljudi rijetko čine sve zlo koje su u stanju učiniti'. No, najkasnije nakon melodrame, spletene oko račuovođe Dina Bellasija, jasno je sljedeće: obavještajci su najopasniji u vlastitoj kući, tj. kad rade svoj posao među prijateljima. Ne staju ni pred vratima vlastitih kraljeva. Primjerice, članove britanske kraljevske obitelji 'čuva' britanska domaća obavještajna služba MI 5 - riječ je o uljepšanom opisu aktivnosti špijunaže, koja ima dugu tradiciju. Godine 1936., kad je Edward VIII. oženio rastavljenu Amerikanku, britanska vlada došla je na ideju o maskiranju špijuna u tjelohranitelje kako bi u svakom trenutku bila obaviještena o kraljevim hirovima. U svakom slučaju, stručnjaci tvrde da su snimke telefonskih razgovora s dalekim inozemstvom, koje su prije nekoliko godina zabavljale Britance, ali ne i pripadnike kraljevske obitelji, mogle nastati samo uz pomoć MI 5. Prince Charles gukao je preko telefona s Camillom, a ta se stvar zapravo nikoga nije ticala. Tko je prijatelj, a tko neprijatelj? Granice između tih dviju kategorija sve su zamagljenije. Amerikanci tradicionalno vole surađivati s Britancima, a ne vole raditi s Nijemcima kad stvari postanu ozbiljne. Mossad funkconira kao skretnica među velikim obavještajnim službama. Njemačka zauzima treće mjesto u elektroničkom izviđanju, iza SAD-a i Velike Britanije, ali u usporedbi sa špijunima američkog obavještajnog carstva NSA njemački su obavještajci obični radio-amateri. Zapadne obavještajne službe ljubazne su jedne prema drugima, cijene partnerstvo, ali ipak ne vjeruju jedna drugoj. To najviše vrijedi za Amerikance. Čak i dugo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, oni se u Njemačkoj ponašaju kao da je riječ o njihovom dvorištu. Usred Njemačke, u bavarskom Bad Aiblingu, smještena je upravna centrala za brojne američke špijunske satelite, koji već odavno ne izviđaju samo stanje na istoku. Nebeska tijela američkoga podrijetla koja kruže u bliskoj orbiti usisavaju nad Njemačkom golemu količinu elektronskih signala. Bad Aibling aktivira, putem odgovarajućega koda, memoriju satelita i pretražuje nagomilane telefonske razgovore, poruke telefaksom i računalni promet u potrazi za uzbudljivim materijalom. Do 1995. spomenuta je centrala imala status službenog objekta NSA. Nekoliko godina kasnije, zapovjedništvo nad centralom preuzeo je, radi očuvanja privida, pukovnik američkoga ratnog zrakoplovstva. Po procjenama njemačkih sigurnosnih tijela, na tom golemom kompleksu radi 800 prisluškivača. Amerikanci glume pobjedničku silu i ne žele s Nijemcima razmijeniti podatke dobivene 'nevojnim izviđanjem'. BND nema građu iste vrijednosti koju bi mogao ponuditi, glasi obrazloženje. No, vjerojatno je stvar u tome da ne žele odati prijateljima što uistinu traže. Ako su ispravne ocjene američkih stručnjaka za sigurnost, Bad Aibling redovito špijunira europske koncerne u korist američkih poduzeća. Prije nekoliko godina koelnski Savezni ured za zaštitu ustava razotkrio je špijuna prijateljske CIA-e. Špijun Peyton K. Humphries djelovao je od sredine devedesetih godina u Bonnu pod diplomatskom krinkom. Kao drugi tajnik američkog veleposlanstva želio je ispitati ravnatelja jednog odjela u njemačkome ministarstvu gospodarstva. Njemačka vlada nije mogla slijediti uvriježeni običaj i zataškati slučaj pa je Humphries morao napustiti zemlju. U Sjedinjenim Država povlačili su paralele s izbacivanjem četiri američka špijuna 1995. iz Francuske. Čak i u mračnim obavještajnim krugovima većina smatra da CIA ne bira sredstva. Sredinom devedesetih godina otkriveno je da je CIA čak tajno osnovala neku vrstu ministarstva kulture u sjeni. Špijuni su imali urede u 35 zemalja, tiskali specijalizirane časopise i uključivali pisce u svoj promidžbeni rat: Manes Sperber i George Orwell, H. W. Auden i Bertrand Russel služili su na ovaj ili onaj način CIA-i. Muzej suvremene umjetnosti i bostonski simfonijski orkestar sponzorirale su organizacije koje su funkconirale kao fasada CIA-e. Neki umjetnici nisu ni slutili da su njihovi mecene zapravo špijuni. Milijunima obavještajne službe 'tvrtka' je, između ostalog, utemeljila 'Kongres za kulturnu slobodu', preplavivši Zapad zapadnim parolama. Kulturni hladni rat ostavio je iza sebe brojne tragove. Nakon što skladišta oružja odavno budu ispražnjena, a igre lopova i žandara završene, ostat će ono što je CIA na području kulture smatrala ispravnim i važnim. S druge strane, valja reći sljedeće: ako je sve CIA, onda ništa nije CIA", upozorava Hans Leyendecker, glavni urednik 'Sueddeutsche Zeitunga' i stručnjak za afere i problematiku obavještajnih služba.