FR LE MONDE 1. IX. SOCIJALDEMOKRACIJA

FRANCUSKA LE MONDE 1. IX. 1999. Socijaldemokracija kakvom je vidi Lionel Jospin "Prije pet godina, pripremajući se za sudjelovanje u predizbornoj kampanji za predsjedničke izbore, Jacques Chirac je objavio 'Novu Francusku', manifest onoga što će kasnije postati predizborna kampanja obilježena govorima o 'društvenome jazu'. A taj je slogan bio običan pokušaj da se privuku gubitnici u gotovo dvanaestogodišnjoj 'modernizaciji' koju je uglavnom provodila ljevica, a ta je modernizacija bila okrutna za sve one kategorije pučanstva koje su u nju potpuno vjerovale. Pod vodstvom Socijalističke stranke, i same podijeljene poslije 1988., ljevica je od sebe odbila veliku većinu onih koji su trpjeli zbog promjena iz osamdesetih i devedesetih. Chirac tada nije oklijevao nego je zajahao mržnju tih gubitnika iz procesa modernizacije prema eliti, a to je ista stvar koju je uspješno rabio i Bernard Tapie u predizbornoj kampanji za zastupnička mjesta u ustanovama Europske unije. Danas Lionel Jospin ima dojam - i ne krije svoj ponos - da je ljevicu izvukao iz kaljuže u koju je neumoljivo upadala od početka devedesetih. Ljevica danas ne mora više protiv svoje volje poduzimati nekakvu modernizaciju koja bi bila protiv njezinih interesa. Naprotiv, može ponovni rast gospodarstva tumačiti kao rezultat svoje vladavine i, barem djelomice, svojih odluka, te dokazivati na taj način da su njezina uvjerenja ispravna. Modernizacija nije više 'prljavi posao', govorio je nekada Laurent Fabius, koji je ljevica morala obavljati od 1983. kako bi izbjegla da država dođe u bankrot i da ona zbog toga dugo poslije snosi krivnju. Ako je gospodarski rast tu, vlada i parlamentarna većina mogu tvrditi da su to oni ostvarili i da su baš vođenjem ljevičarske politike uspjeli deblokirati gospodarski razvoj koji je zakočila prethodna vlada. Govor koji je Lionel Jospin održao 29. kolovoza u gradu La Rochelle, o 'novom savezu', u prvom je redu teorijski prijevod te tvrdnje. Vlada dokazuje da nesklad, koji je nekad bio koban za ljevicu, sada može biti prevladan: nesklad između raznih kategorija pučanstva, žrtava gospodarskih promjena, i srednje klase koja od tih promjena izvlači koristi. Tu je i nesklad između tih dviju društvenih skupina i nezaposlenih koji već dugo ne mogu pronaći posao. Oni su isključeni iz društva, njima je namijenjena financijska pomoć od poreza koji plaća školovana radna snaga, dok je sudbina običnih radnika ostala ista. Ironija je povijesti to da je ta voluntaristička i skupa politika prihvaćena u dijelovima javnosti koji su najosjetljiviji na pritisak poreznoga sustava i u onih koji imaju najviše povjerenja u pravila igre tržišta, jer su, kad je riječ o obveznim izdvajanjima i autoritarnom interveniranju države, u prve dvije godine sedmogodišnjega mandata potučeni svi rekordi, a rezultat je bio katastrofalan. Stoga je na svaki prigovor da previše novaca izvlači od tvrtaka i domaćinstava te da vlast uvodi tamo gdje nije potrebna, kako kažu liberali, Lionel Jospin uvijek mogao odgovarati da je daleko, jako daleko od toga i da sada, ako ništa drugo, to barem nečemu služi: smanjivanju deficita kao preduvjetu za prijelaz na euro ili za stvaranje novih radnih mjesta, bez obzira na to jesu li ona u javnim službama, a sve to za mlade koji su godinama čekali na svoju prvu plaću. Podupiranje kupovne moći najsiromašnijih (razne pomoći i subvencije), radna mjesta za mlade, 35-satni radni tjedan i borba protiv isključivanja ljudi opet je udahnula život keynesijanskoj misli, zbog koje liberali pucaju od smijeha, a gospodarski učinak, u strogom smislu te riječi, sigurno nije mjerljiv, ali mu se socijalna i politička djelotvornost ne može osporiti. Praćena realnim ustupcima stegama tržišta (otvaranje kapitala, privatizacije, otvaranje konkurenciji onih sektora koji su do tada bili u vlasništvu države), ta politika za plaćanje poreza traži srednji sloj zaposlenih koji je za to najbolji, kako kaže Bercy: oni su potrošači, dakle plaćaju PDV, ne može im biti nametnut dodatni porez na prihod, ali neće ni koristiti socijalnu pomoć. Toj su kategoriji poreznih obveznika sada Lionel Jospin, Dominique Strauss-Kahn i Martine Aubry, pod pritiskom Francoisa Hollandea, uputili prvi znak smanjivanjem PDV-a za radove na održavanju stanova, a ta mjera treba omogućiti i stvaranje novih radnih mjesta u tome sektoru, pa će iz toga korist izvući i ostali. A drugi je znak najava smanjivanja izravnih poreza za 2001. godinu. (...) Istina je da smanjivanje poreza na prihode znači i prihvaćanje ideje da radnici koji plaćaju poreze, a polovica kućanstava ima prihode niže od granice na koju se porez može primijeniti, sada plaćaju previše poreza. Drugim riječima, ne bi se smjelo dogoditi da cijena politike čija je zasluga stvaranje pogodne okoline za postizanje gospodarskoga rasta na kraju bude doživljena kao prevelika u onih koji za postizanje toga gospodarskoga rasta ulažu najviše napora. I baš to je glavni smisao pridjeva 'nov' u Jospinovim riječima 'novi savez'. Jer savez radnika i namještenika na jednoj i srednjih slojeva na drugoj strani (srednjih i viših zaposlenika u privatnom i javnom sektoru, onih koje su komunisti nekada nazivali intelektualcima) oduvijek je bio temelj socijaldemokracije. U Francuskoj sedamdesetih godina poprimio je oblik ljevičarskoga saveza Socijalističke stranke i Komunističke partije Francuske, a teorijsku je podlogu dao socijalist i bivši komunist Jean Poperen u formuli 'klasna fronta'. Razlika je u tome što je tada glavni partner toga saveza ili fronte bila (ili je to trebala biti) radnička klasa kojoj je Marx namijenio gotovo nadljudski zadatak oslobađanja cijeloga čovječanstva. U Jospinovu 'novom savezu', kao i kod njegovih prethodnika, u socijaldemokratskoj inovaciji novog laburizma Tonya Blaira i novog centra Gerharda Schroedera, svatko dobro shvaća da mu je glavni partner srednji sloj", piše Patrick Jarreau.