FR-US-YU-IQ-pravo-Oružani sukobi-Ljudska prava-Organizacije/savezi-Metaloprerađivačka industrija FR-MONDE DIPL.IX DVOSTRUKA MJERILA U RATU FRANCUSKALE MONDE DIPLOMATIQUEIX. 1999.Zakoni rata"Za nedavnoga rata protiv Srbije, francuski
je sveučilišni profesor Pierre Hasner govorio o opasnostima od 'barbarizacije građanstva'. 'Ona je u tome, rekao je, da se nastoji sačuvati zamisao o neizmjernoj vrijednosti svakog ljudskog života - pa tako i zahtjev o 'zero mort' - za vlastite građane, dok se sve lakše pristaje na to da se nanose gubici protivničkom civilnom pučanstvu i da se dopuštaju gubici među pučanstvom koje se želi zaštititi' (Pierre Hasner, 'Međunarodna kritika', Pariz, br.4, ljeto 1999.). Upravo je o tome govorio g. Cornelio Sommaruga, predsjednik Međunarodnog odbora Crvenog križa, kada je odbacio pojam 'humanitarnog rata' koji znači 'da je jedna strana dobra, a druga zla'. Takvo bi pojednostavljenje 'moglo dovesti do diskriminacije žrtava jer bi tada postojale 'dobre' žrtve na 'dobroj' strani i 'loše' žrtve među onima koji se protive 'humanitarnom' upletanju' ('International Herald Tribune', Pariz, 12. VIII. 1999.).No, nakon prihvaćanja ženevskih konvencija u svezi sa zaštitom žrtava rata 12. VIII. 1949. i dvaju dodatnih sporazuma u lipnju
FRANCUSKA
LE MONDE DIPLOMATIQUE
IX. 1999.
Zakoni rata
"Za nedavnoga rata protiv Srbije, francuski je sveučilišni
profesor Pierre Hasner govorio o opasnostima od 'barbarizacije
građanstva'. 'Ona je u tome, rekao je, da se nastoji sačuvati
zamisao o neizmjernoj vrijednosti svakog ljudskog života - pa tako
i zahtjev o 'zero mort' - za vlastite građane, dok se sve lakše
pristaje na to da se nanose gubici protivničkom civilnom pučanstvu
i da se dopuštaju gubici među pučanstvom koje se želi zaštititi'
(Pierre Hasner, 'Međunarodna kritika', Pariz, br.4, ljeto 1999.).
Upravo je o tome govorio g. Cornelio Sommaruga, predsjednik
Međunarodnog odbora Crvenog križa, kada je odbacio pojam
'humanitarnog rata' koji znači 'da je jedna strana dobra, a druga
zla'. Takvo bi pojednostavljenje 'moglo dovesti do diskriminacije
žrtava jer bi tada postojale 'dobre' žrtve na 'dobroj' strani i
'loše' žrtve među onima koji se protive 'humanitarnom' upletanju'
('International Herald Tribune', Pariz, 12. VIII. 1999.).
No, nakon prihvaćanja ženevskih konvencija u svezi sa zaštitom
žrtava rata 12. VIII. 1949. i dvaju dodatnih sporazuma u lipnju
1977., međunarodna je zajednica prihvatila obveze koje se tiču svih
sudionika nekog sukoba, bez obzira na možebitnu opravdanost uzroka
rata. Tako se u članku 48 prvog dodatnog sporazuma iznosi 'temeljno
pravilo' zakona rata: 'Da bi se osiguralo poštovanje i zaštita
civilnog puka i dobara s civilnim značajkama, strane u sukobu
moraju uvijek razlikovati civilni puk od vojnika, kao i civilna
dobra od vojnih ciljeva, i zato svoje djelovanje mogu usmjeriti
samo na vojne ciljeve.'
Nije uvijek lako utvrditi granicu između civilnih i vojnih ciljeva,
između opravdane želje da se zaštiti život vojnika i želje da se
izbjegne prevelik broj mrtvih među civilima. Pierre Mendes France
priča kako ga je briga za živote civila tijekom Drugoga svjetskog
rata prisilila da se, poput drugih letača iz slobodne Francuske,
'postupno usavrši u bombardiranju koje je značilo najmanju
mogućnost pogrješaka (...), tj. u bombardiranju pri letu na vrlo
malim visinama koje je bilo vrlo opasno, ali je omogućavalo puno
veću točnost u gađanju' (Michael Walzer, 'Pravedni i nepravedni
ratovi', Berlin, Pariz, 1999.).
Tijekom rata protiv Srbije, bombardiranja na velikim visinama,
uporaba rasprskavajućih bomba, kao i izbor nekih ciljeva - sjedište
televizije, mostovi, elektrane itd. - potaknuli su američku udrugu
Human Rights Watch, kao i Međunarodni Crveni križ da se zapitaju
poštuje li NATO ženevske konvencije, napose članak 57 prvog
sporazuma u kojemu se kaže: 'Pri vojnom djelovanju mora se
neprestano voditi računa o civilnom pučanstvu, civilnim osobama i
dobrima s civilnim značajkama.'
Ovom raspravom koja je potrebna, ne iscrpljuje se pitanje veze
između rata, prava i morala. Tehnološki raskorak između SAD-a i
ostatka svijeta toliki je da se može povući usporedba između dvaju
'velikih' ratova ovog desetljeća - protiv Iraka i protiv Srbije - i
kolonijalnih ekspedicija u zadnjoj četvrti XIX. stoljeća. Već se u
tom razdoblju dogodila tehnička revolucija u korist Europe, s
pojavom automatske puške, a onda i strojnice. Njezini su se
rezultati ubojito odrazili tijekom britanskoga ponovnog zauzeća
Sudana 1898. Britanci su se sukobili s postrojbama Mahdija,
političko-vjerskog vođe koji ih je protjerao nekoliko godina prije
i uspostavio vlast koju je europski tisak nazivao 'natražnjačkom' i
'barbarskom'. Tijekom bitke u Omdurmamu koja je povedena u ime
obrane civilizacije, 'nitko se nije zapitao kako je bilo moguće da
jedanaest tisuća Sudanaca bude ubijeno, dok su Britanci izgubili
tek četrdeset i osam ljudi. Nitko se nije zapitao kako to da gotovo
nitko od šesnaest tisuća ranjenih Sudanaca nije preživio' (Sven
Lindqvist, 'Uništite sve te divljake. Odiseja čovjeka u mrkloj noći
i korijeni europskog genocida', Le Serpent a Plumes, Pariz,
1998.).
Kao što je primijetio američki filozof Michael Walzer: 'Gađanje
glinenog goluba nije borba ratnika. Kada je svijet nepovratno
podijeljen na one koji bacaju bombe i one koje se gađa, stanje
postaje moralno dvosmisleno, iako se bombardiranje može opravdati
u stanovitim okolnostima' (predgovor knjizi 'Pravedni i nepravedni
ratovi'). Zašto zatezati s izazivanjem sukoba, zašto davati
priliku diplomaciji ako je 'cijena rata' tako niska?
Svakako, danas se na Zapadu više ne ubijaju zatvorenici i čak se
nastoje smanjiti gubici među neprijateljskim civilima; u doba
glasila, posljedice 'pogrješaka' mogu biti kobne. No, ne pribivamo
li jednostavno 'preseljenju' grubosti? 'Kakav se humanizam očituje
u neprihvaćanju vojnih gubitaka i uništenju civilnoga gospodarstva
protivnika za sljedeća desetljeća?' ('Newsweek' od 31. V. 1999.),
pitao se bivši američki državni tajnik Henry Kissinger u svezi s
ratom u Srbiji. Prema izvješću UNICEF-a, uništavanje Iraka i
nastavak embarga dvostruko su povećali smrtnost djece u deset
godina. Ta strategija 'bomb today, kill tomorrow' (bombardiraj
danas, ubij sutra), taj novi način u vođenju rata izazov je duhu
ženevskih konvencija i pravu...
NATO-ovi bi generali mogli poduprijeti govor atenskih kolega
glavarima otoka Melosa koje su htjeli pokoriti prije dvije i pol
tisuće godina: 'Vi vrlo dobro znate, kao i mi, da su u ljudskom
svijetu pravni razlozi važni samo ako protivnici raspolažu
jednakim mogućnostima, u protivnom, jači izvlači najveću moguću
korist iz svoje moći dok se slabiji moraju pokoriti'", piše Alain
Gresh.