RDW 25. VIII TISAK

NJEMAČKI RADIO - RDW 25. VIII. 1999. Iz tiska Njemački tisak danas se bavi prigovorima da Njemačka nije učinila dovoljno za postradale u Turskoj. 'Neue Osnabruecker Zeitung' piše o kritici turske zajednice upućene saveznoj vladi. Državna hitna pomoć nastradalima od potresa u iznosu od 5 milijuna maraka nije baš raskošna ako se uzme u obzir broj Turaka koji žive u Njemačkoj, njihov gospodarski potencijal, koliko plaćaju porez, a i tradicionalno prijateljstvo dvaju naroda. No, novac nije sve. Još je teži prigovor da je vlada zakazala na moralnoj potpori - propust koji nije samo nečovječan već i politički koban. Zacijelo je pogrešno prigovarati zbog ravnodušnosti prema sudbini žrtava ove katastrofe odgovornima u Berlinu, ali očito je da im nije uspjelo primjereno pokazati solidarnost. I tu svaki kamenčić stvara konačnu sliku. 'Neue Ruhr/Neue Rhein Zeitung' iz Essena ispituje raspoloženje u Turskoj nakon potresa i primjećuje da su stranci proteklih dana u Turskoj bili preplavljeni zahvalnošću, pa čak i onda kad nisu imali nikakve veze s međunarodnim spasilačkim postrojbama. I to baš u Turskoj, za koju se smatra da je okružena neprijateljima i koja svaku riječ iz inozemstva čuje kao riječ zavjere protiv svojega suvereniteta. Takva reakcija znači da postoji i određeni pomak. Promjena mišljenja došla je odozdo, od stanovništva, jer je njihovo povjerenje u državu i nevještu pomoć pri katastrofi ozbiljno uzdrmano. Potres i katastrofa potaknuli su povjerenje u druge zemlje i ljude, a samu Tursku približili ostatku svijeta. A da je za to bila potrebna ovolika nesreća, pokazuje i koliko je bio dubok taj jaz. 'Berliner Zeitung' saznaje nešto o čemu su službeni ruski izvori šutjeli, a nezavisnih izvora ionako nije bilo - o ruskim gubicima u borbama u Dagestanu. Nakon posljednjih bitaka oko sela Tando i Rahata, pojedini su ruski zapovjednici priznali da je poginulo i do 75 posto vojnika koji su sudjelovali u borbama. U borbe su prije svega poslane postrojbe motoriziranoga pješaštva, a među njima mnogi koji su bili samo na odsluženju vojnoga roka. Vojni krugovi tvrde da su dobili zapovijed da moraju 'pobijediti po svaku cijenu'. Od njemačke unutrašnje politike najviše pažnje posvećeno je predstojećoj promjeni mirovinskog sustava. 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' slikovito objašnjava u čemu je problem s mirovinskim fondovima. Charles Ponzi je bio beznadno prezadužen italoamerički kriminalac u Chicagu dvadesetih godina, glasovit po tome što je svoje rate plaćao tako da je uvijek uzimao nove kredite. Takav život na kratki dah ne može dobro završiti. Sve više ljudi počinje shvaćati da je nametnički sustav mirovina u ovoj zemlji vrlo sličan neodgovornoj igri koju je igrao Charles Ponzi, a sva priča o dugu koji jedan naraštaj ima prema drugome samo je rječito uljepšavanje mafijaških metoda. A doći će i do još gorega stanja, jer državni mirovinski sustav na taj način razara vlastiti izvor financiranja, budući da opterećuje osobne dohotke sa sve većim nametima na štetu onih koji primaju plaću i koji primaju mirovinu. I na kraju, tema koja se među Nijemcima po važnosti može mjeriti čak i s mirovinama: Michael Schumacher i njegova noga. 'Nordbayerische Kurier' iz Bayreutha piše: Da je automobilski mučenik Schumacher pobijedio u Belgiji, Njemačka bi bez ikakve sumnje bila zahvaćena 'Schumi-manijom'. Ali ostali smo pošteđeni tog upitnog junaštva. To pokazuje svakom vozaču automobila koji je zaražen Schumacherom da i svako čudo treba svoje vrijeme te da je i Schumi samo čovjek koji ima svoje granice. Preambiciozan pobjednik kojega je žuti tisak natjerao na povratak, mora vježbati i biti ponizan, a to možda i nije najgora vježba. Svjetsko prvenstvo 1999. Schumi je izgubio, ali kao čovjek, možda je nešto dobio. Pa čak i ako je to bilo protiv njegove volje. (RDW)