US IPI REP III. KVAR '99 CENZURA

SJEDINJENE DRŽAVE IPI REPORT Treći kvartal 1999. Raditi u beogradskom medijskom stroju "Prvi tjedan napada NATO-a na Jugoslaviju bio je najteži u mom životu. Kao srpski novinar koji radi za američku televizijsku mrežu NBC, bio sam rastrgan između domoljubnih osjećaja - potaknutih činjenicom da je moja zemlja napadnuta - i činjenice da o tome moram izvješćivati profesionalno, kao objektivni promatrač. Stroga cenzura nametnuta prvog dana napada još je više otežala stvari, i počeo sam brinuti za svoju dobrobit", piše Zoran Stanojević, beogradski producent NBC-a i urednik engleskog izdanja neovisnog jugoslavenskog časopisa 'Vreme'. Taj je prvi tjedan za novinare bio pun zbrke i neizvjesnosti. Jugoslavenske vlasti još nisu odlučile što učiniti sa stranim novinarima, pa su poduzimale proturječne korake. Drugi dan bombardiranja, 25. ožujka, vlasti su izdale nalog da svi novinari iz zemalja koje su članice NATO-a napuste Jugoslaviju do kraja dana. Ta informacija nije bila službeno potvrđena, no mnogi su novinari poslušali, osobito nakon što su neki od njih imali neugodna iskustva s mjesnom policijom. Moja se ekipa razdvojila na dva dijela, i samo najpotrebniji među nama ostali su kako bi nastavili izvješćivati iz Beograda. Nismo mogli slati nikakav video zapis preko RTV Srbije, ali uspjeli smo iznijeti neke vrpce iz zemlje i izvješćivati preko telefona. Nakon nekoliko dana, vlasti su skupini novinara, uglavnom Amerikanaca, dopustile da se vrate u Jugoslaviju. Otvorili su svoje objekte novinarima, ali uz stroga pravila. Svaka je vrpca prošla pregled prije nego što bi bila ubačena u satelit, ali vlasti su bile uglavnom zainteresirane za slike. Malo su pažnje poklanjali tekstovima. Za jugoslavenske vlasti, prisutnost inozemnih novinara, posebno britanskih i američkih, bila je presudna. Zapadne su novinare smatrali kanalom za širenje jugoslavenskih gledišta. Trebalo je samo nekoliko dana da dužnosnici shvate da su interviewi uživo učinkovitiji od emitiranja dijelova govora. Razgovori uživo davali su im nekoliko minuta vremena, što je bilo dovoljno da objasne vladina stajališta. Novinarima je bilo lako navesti dužnosnike na razgovore uživo. No, budući da malo jugoslavenskih dužnosnika tečno govori engleski, ista su se lica često pojavljivala na televiziji. Tijekom drugog tjedna bombardiranja, jugoslavenska je vojska osnovala press-centar koji je imao velike ovlasti. Svaki se novinar morao registrirati u centru i svaki dan dobiti dozvolu za rad. Bez isprava iz press-centra, na koje je ponekad trebalo čekati i nekoliko sati, sve je bilo zabranjeno. Ubrzo je nametnut novi krug cenzure. Prema novim pravilima, svaka je vrpca prvo trebala proći vojnu cenzuru. Zatim su je provjeravali ljudi u RTS-u, i na posljetku su je slali preko satelitske veze. Novinari iz tiska bili su podvrgnuti manje strogim pravilima, ali njihova su se izvješća također pažljivo pratila (što je jedan od nedostataka razdoblja interneta). Barem 20 novinara koji su smatrani pristranima zamoljeno je da napuste zemlju u roku od 24 sata. Nisu dobili nikakva dodatna objašnjenja. Najmanje 100 novinara nije moglo produljiti vize - što je fini način za izbacivanje iz zemlje. Slična i još oštrija ograničenja bila su nametnuta domaćim medijima. Neki neovisni mediji bili su zatvoreni, a drugima je naređeno da emitiraju vijesti RTS-a. Građani Srbije nisu vidjeli mnogo od onog što se događalo na Kosovu. Srpske su vijesti pratile civilne žrtve u Srbiji, svjetske proturatne aktivnosti i povremene gubitke NATO-a, poput srušenih zrakoplova i uhićenja američkih vojnika. Nije se izvjestilo ni o jednom gubitku jugoslavenske vojske. Ljudi sa satelitskim antenama i pristupom internetu slobodno su dobivali informacije, no malo je tih ljudi podupiralo akciju NATO- a. Čak ni vijesti o rijekama izbjeglica nisu ih pokolebale. No, za to su imali dobre razloge. U kolovozu 1995., hrvatska je vojska istjerala između 500.000 i 700.000 Srba iz Hrvatske. Slike su nalikovale onima koje su nedavno prikazivali međunarodni kanali za vijesti, poput CNN-a i BBC-a. Međunarodna zajednica 1995. nije reagirala, i mnogi su Srbi postali ogorčeni. Danas se oni pitaju zašto je izbjeglička kriza na Kosovu drukčija od izbjegličke krize u Hrvatskoj. Čak i Srbi koji ne podupiru predsjednika Miloševića tu situaciju smatraju nepoštenom. Oni kritiziraju medijsko praćenje sadašnje krize. (...)" Novinar spominje nerazriješeno ubojstvo neovisnog novinara i izdavača Slavka Ćuruvije, nekad prijatelja Mire Marković, koji je postao jedan od najoštrijih kritičara poretka. Ističe da su nakon tog slučaja i mnogi drugi neovisni novinari počeli strahovati za svoje živote. "Mjesec dana od početka napada, NATO je bombardirao zgradu RTS-a uz objašnjenje da državna televizija igra presudnu ulogu u Miloševićevom promidžbenom stroju. Mnoge žrtve napada bile su tehničko osoblje, a mnogi od njih bili su zagovornici oporbenih stranaka. Promidžbeni stroj je, međutim, ostao netaknut. RTS je nastavio emitiranje nakon samo šestosatne stanke. (...) Ipak, jugoslavenske vlasti nisu dale objašnjenje zbog čega zgrada RTS-a nije evakuirana, nakon brojnih upozorenja o mogućem napadu. Jugoslavenski su mediji opetovano optuživali svoje zapadne kolege za neobjektivnost i neprenošenje istine, no to stajalište nije utjecalo na građane Jugoslavije. Nije bilo izvješća o stranim novinarima koji su upali u nevolju s građanima. Zapravo, građani bi pozitivno reagirali kad bi ih upitali za mišljenje. Mnogi su građani čak otišli korak dalje, pa su se priključivali raspravama na internetu ili stvarali web stranice o krizi. S internetom, satelitskom televizijom, digitalnim telefonima i drugim izvorima informacija koji se ne mogu cenzurirati, svi imaju dovoljno informacija. No, možda nema dovoljno odgovornosti."