NJ 12.VIII.-DIE WELT-POSLIJE JELJCINA

NJEMAČKA DIE WELT 12. VIII. 1999. Vrijeme poslije Jeljcina "Nadmoć predsjednika u ruskom ustavu, u krizi dopušta da država spadne na osobnu udrugu, kao što se događalo u Njemačkoj od proljeća 1930. pod predsjednikom Hindenburgom. Usporedba s kasnom fazom Weimara odaje opasne, za sada, dakako, pretežno površinske sličnosti: u oba slučaja ustav se zadržava, a istodobno se u krajnjoj mjeri iscrpljuje. Dva predsjednika, obilježena godinama ili bolešću, koriste svoje izvanredne ovlasti i za osobni interes. U njihovim uredima vlada moć hodnika. Države, upropaštene ratnom i poslijeratnom politikom, nalaze se u transformaciji bez smjera. Zalet uzimaju bezoblične snage i ocrtava se prijelaz s autoritarnog na totalitarni režim. U Rusiji se ne mora to dogoditi. Tamo nema ni jakog radikalnog narodnog pokreta ni nekoga magnetskoga demagoga. Jedini koji ima totalitarni talent, Lukašenko iz Minska, čini se zatvorenim u Bjelorusiji. Generali koji pamte rusku veličinu, poput Lebeda, 'vježbaju' i troše se po provinciji. Jeljcin povezuje tri interesa: bogatstvo, koje je nastalo od 1991. privatizacijom na rubu kriminala, tajne službe koje konzerviraju pojam moći sovjetske nomenklature, i dijelove vojske, ponajprije nedirnute postrojbe ministarstva unutarnjih poslova. Jeljcinova osobna udruga je obrambena udruga za očuvanje imovnoga stanja i nekažnjavanja. Stalne glasine o puču temelje se na logici da će se udruga bez vlasti raspasti. No, ona danas više ne ne izlazi iz tenkovskih cijevi kao 1993. Zenit državnog imperija je prekoračen, u svoj svojoj nevolji Rusija djeluje manje zagrijanom nego Njemačka 1933. Novac i mediji utječu na buduće izbore za Dumu i za predsjednika, ali nisu Jeljcinov monopol. I moskovski gradonačelnik Lužkov ima sredstva za manipulaciju i unatoč neomiljenosti grada, ima dvije neprocjenjive prednosti. Obećava da će Jeljcina ukloniti zakonskim putom i na svojoj strani ima najomiljenijega političara Rusije: Jevgenija Maksimoviča Primakova. Demoskopski rang ima razloga: Primakov predstavlja umjerene dijelove oba režima, kasnosovjetski pod Brežnjevim i Gorbačovim i postsovjetski pod Jeljcinom. U oba je imao vodeću ulogu u KGB-u, u perestrojki i razdoblju popuštanja napetosti, kao politički savjetnik, znalac ponajprije Orijenta, ali i ekonomije. Savjesna 'sjena' Ševardnadzea, poslije Kozirjeva napokon ministar vanjskih poslova i premijer pod Jeljcinom. Unatoč vremenskim prekidima, neprekidna karijera, kako dolikuje majstoru, u Rusiji obrazovanom građaninu iz zrele sovjetske škole. Svojstva su učvrstila glas: Primakov je ostao daleko od morskih pasa kapitalizma i starih dvorskih spletaka. Njegovo domoljublje ima značaj, nije izlaz u nuždi propaloga popravljača svijeta. Da Rusija 'ne može hodati samo po zapadnoj nozi', nego da je velika sila sui generis (treba biti), spada u čvrsta uvjerenja, kojima je danas više no ikada potrebna potpora pragmatizma. Primakov je izgubio položaj šefa vlade nakon što je 24. ožujka, na početku NATO-ovih bombardiranja, nasred Atlantika prekinuo let za Washington. Ne zna se u kakavoj će ulozi 70-godišnji Primakov nastupiti u dobu poslije Jeljcina. Ako dobije utjecaj, neće ostati pri već zakašnjelim unutarnjim reformama gospodarstva i uprave. Miljenik 'liberalnih', koji trebaju Lužkova za svoju izbornu koaliciju, Primakov to nije. No i oni uviđaju (Javlinski), da se Rusija mora politički definirati - vanjskopolitički - među kontinentalne sile. Povjesničar Francois Furet napisao je da su Rusi poslije Nijemaca drugi najveći narod koji svojoj povijesti u XX. stoljeću ne žele dati smisao. Pitanje uloge koje je postavio Jeljcin, ali na njega nije mogao odgovoriti, na vrhu je dnevnog reda nasljednika" - piše Herbert Kremp.