CH-SAVEZI ŠV 5.VIII.-NZZ-DOBAR IZNOR ŠVICARSKANEUE ZUERCHER ZEITUNG5. VIII. 1999.Dobar NATO-ov izbor"Kadrovske odluke u NATO-u uglavnom ne izazivaju velike valove. Znak je organizatorske zrelosti i unutarnje koherencije saveza, što si
čak može dopustiti da tijekom neke zračne ratne operacije promijeni predsjednika vojnog odbora, najvažnijeg gremija saveza za planiranje i koordinaciju. Tako je general Naumann po pravilima odredbe o umirovljenju njemačkih časnika, na žalost mnogih NATO-ovih partnera, morao početkom svibnja svoje mjesto u bruxelleskom glavnom stožeru prepustiti talijanskom admiralu Venturoniju, dok su NATO-ovi borbeni zrakoplovi napadali ciljeve u Jugoslaviji.Nedavna prijevremena zamjena vrhovnog zapovjednika NATO-ovih jedinica u Europi, generala Clarka, generalom zračnih snaga Ralstonom bila je dakako iznenadna - a objava je izazvala šuškanja. Ta kadrovska odluka, koja nije u kompetenciji NATO-a nego američke vlade, ostavlja - može se o tomu govoriti bilo što - gorak okus. Gotovo se čini da je sa stajališta američke vlade 'crnac obavio posao'. Clark se uvijek zalagao za oštar postupak s Miloševićem - i pritom kod svojih civilnih pretpostavljenih u Washingtonu,
ŠVICARSKA
NEUE ZUERCHER ZEITUNG
5. VIII. 1999.
Dobar NATO-ov izbor
"Kadrovske odluke u NATO-u uglavnom ne izazivaju velike valove.
Znak je organizatorske zrelosti i unutarnje koherencije saveza,
što si čak može dopustiti da tijekom neke zračne ratne operacije
promijeni predsjednika vojnog odbora, najvažnijeg gremija saveza
za planiranje i koordinaciju. Tako je general Naumann po pravilima
odredbe o umirovljenju njemačkih časnika, na žalost mnogih NATO-
ovih partnera, morao početkom svibnja svoje mjesto u bruxelleskom
glavnom stožeru prepustiti talijanskom admiralu Venturoniju, dok
su NATO-ovi borbeni zrakoplovi napadali ciljeve u Jugoslaviji.
Nedavna prijevremena zamjena vrhovnog zapovjednika NATO-ovih
jedinica u Europi, generala Clarka, generalom zračnih snaga
Ralstonom bila je dakako iznenadna - a objava je izazvala šuškanja.
Ta kadrovska odluka, koja nije u kompetenciji NATO-a nego američke
vlade, ostavlja - može se o tomu govoriti bilo što - gorak okus.
Gotovo se čini da je sa stajališta američke vlade 'crnac obavio
posao'. Clark se uvijek zalagao za oštar postupak s Miloševićem - i
pritom kod svojih civilnih pretpostavljenih u Washingtonu,
ponajprije kod ministra obrane Cohena i Predsjednika osobno,
nailazio na nesavladiv otpor. Nameće se sumnja da časnik koji
razmišlja politički za to plaća ceh, što mu sitničavo ometa
'normalan' odlazak s njavažnijeg NATO-ova zapovjednog mjesta.
Imenovanje britanskog ministra obrane Robertsona za novog NATO-ova
glavnoga tajnika - ne radi se o izboru u pravom smislu riječi na
temelju unutar NATO-a važećeg suglasja - od jeseni ove godine,
naprotiv je veliki ako i ali. Nakon što je njemački ministar obrane
Scharping odbio poziv zbog svoga posla u vladi, Škot je ubrzo slovio
kao jedini mogući kandidat za taj položaj koji tradicionalno
pripada Europljaninu.
NATO-ovi su veleposlanici donijeli dobru kadrovsku odluku.
Robertson je, kao uostalom i premijer Blair, tijekom cijele
kosovske krize slijedio oštar i ponajprije konstruktivan smjer
prema Beogradu. Za razliku od drugih važnih NATO-ovih partnera,
vodeća momčad Velike Britanije dokraja je ostala vjerna svom
uvjerenju, da se jugoslavenskoga predsjednika Miloševića samo
oštrinom može prisiliti na skretanje. London je dosljedno uvijek
izjavljivao da je spreman ako zatreba dati na raspolaganje borbene
jedinice za kopneni rat.
Iako glavni tajnik kod stupanja na dužnost mora prekinuti svoje
nacionalne veze i posve se posvetiti dužnosti u NATO-u kao savezu 19
ravnopravnih država, odnos Robertsona i britanske vlade mogao bi
značiti korist za NATO. Velika Britanija u međuvremenu preuzima
ulogu neke vrste predvodnika u još prilično neodređenoj težnji
Europe za većom sigurnosnopolitičkom samostalnošću - i stoga, ne na
posljetku, što je London najjasnije shvatio nedostatke europskog
doprinosa u operaciji 'Allied Force'. Kao vojno posve integrirani
član s tijesnim kulturnim i političkim odnosima sa SAD-om, pritom
se za razliku od, recimo, Francuske, ne izlaže sumnji da
lakomisleno stavlja na kocku transatlantsku povezanost,
neizbježnu za opstanak NATO-a. Istodobno, Blairova vlada, za
razliku od njemačkoga kancelara Schroedera, nije sukobljena s
koalicijskim partnerom, koji ima velikih muka da se izjasni za
suvremenu vojsku koja bi zadovoljila zahtjeve načina intervencija,
formuliranih u novom NATO-ovu strategijskom konceptu.
Europski NATO-ovi partneri, gledano s vojnog stajališta, moraju
brzo izvući pouke iz kosovskoga rata. Bez izgradnje brzo mobilnih
snaga za reagiranje na krizu, bez dalekosežnih sustava izviđanja,
inteligentnog streljiva kao i bez nosača oružja po svakom vremenu,
Europa samu sebe sve više gura u ulogu vodonoše SAD-a. Takav
razvitak ipak će dugoročno pokazati negativne posljedice i na
koheziju NATO-a i na vjerodostojnu cijeloeuropsku vanjsku
politiku. Novi NATO-ov glavni tajnik, nadati se, u tom će smislu
djelovati na savjest vlada u Berlinu, Rimu i Parizu" - piše novinar
lista msn.