IT-29.VII.REPUB-KONFERENCIJA U SARAJEVU

ITALIJA LA REPUBBLICA 29. VII. 1999. Stoljeće ratova traži mir u Sarajevu "Dva koraka od latinskog mosta gdje je jedan srpski mladić ubio austrijskog nadvojvodu Ferdinanda, čelnici država i vlada dvadeset i tri zemlje okupit će se sutra na konferenciji o Balkanu, koja je namjerno ostala otvorena za povijesne asocijacije. Najkrvavije stoljeće europske povijesti simbolički završava tamo gdje počelo.(...) Najopasniji među preživjelim nacionalizmima, onaj srpski, na Kosovu se predao NATO-u. Ostaju prikrivene hibridne klice, prerušeni nacionalizmi koji su još sposobni proizvesti pogibeljna pogoršanja u ovom neriješenom dijelu Europe, Balkanu. Sada počinje ovaj skup na kojemu će kosovski pobjednici nastojati privući Balkan u veću Europu, putem demokracije-razvoja-integracije, što je već izliječilo, ili gotovo izliječilo zapadne Europljane. Nikada uvjeti nisu bili tako povoljni.(...) Ostaje nepromijenjena dinamika po kojoj zalaz nekog nacionalizma pokreće protivni nacionalizam i otvara novi krug osveta, kao što na Kosovu pokazuje tvrdo krilo albanskog secesionizma. A šire, od Hrvatske do Albanije, od Rumunjske do Bugarske, izmješanost naroda, krhkost države, slabost ili odsutnost liberalne tradicije, jamče da će integracija Balkana imati, bude li je, dug i neravan put. No barem je put započeo.(...) Europska je zajednica svoju pozornost i sredstva usredotočila na srednju Europu, kako je ustrajavala Njemačka, dok je jugoistok bio prepušten svojim teškim i nemogućim tranzicijama, ili još gore, žrtvovan, u slučaju Jugoslavije, prohtjevima ove ili one europske diplomacije (s poznatim rezultatima). Sada se obveze i sredstva koje je do sada usisavala središnja Europa preusmjeravaju prema Balkanu. Za Italiju je to dugo traženi cilj. Rim godinama pritišće stabilnost Balkana, kao što je stabilnost Srednje Europe pritiskala Bonn, iz istih geopolitičkih razloga. Koji u slučaju Italije još više pritišću, jer bi već velika prednost bila kad s druge strane Jadrana ne bi više bilo režima koji trguju izbjeglicama i uranom, heroinom i bazookama.(...) Reći će se, ne bez prava, da s ponovnim europskim preuzimanjem Balkana, ili barem njegovim stavljanjem na dnevne redove europskih diplomacija, završava i poslijehladnoratovsko razdoblje. U geopolitičkom smislu čini se kao da završava s pobjednikom, Zapadom koji se giba prema istoku, prema granicama poraženog, Moskve. Stvarnost nije posve drukčija, ali nije ni tako gruba. Moskovski bijes tijekom bombardiranja Srbije naučio je zapadnjake da ne zaborave na lekciju iz 1919.: jao pobjednicima, ako žele poraženima nametnuti načelo 'jao poraženima'. Rusi neće biti tako poniženi kao što su to bili Nijemci i Austrijanci u miru nakon Prvog svjetskog rata. Konferencija će, štoviše, Moskvi potvrditi ulogu sudionika u parnici na Balkanu. No ipak, malu ulogu.(...) Kao u proteklom ratu, tako će i u poslijeratnom razdoblju pobjeda ili poraz ovisiti velikim dijelom o čelništvima zapadnih vlada. Predstava će biti dojmljiva i ohrabrujuća, barem za one koji su vidjeli onu ruševinu napuštenu od svijeta kakvo je bilo Sarajevo od 1992. do 1995. No neće zaboraviti na dvojbe koje je za sobom vukao rat na Kosovu. Prvo je uhićenje Pinocheta, a potom napad na Srbiju, slomilo utvrđeni međunarodni legalitet ili barem njegovu praksu (nije slučajno da su se na legalitete pozivali i Santiago i Beograd). Zapad je napravio napuklinu u starom načelu po kojemu su ljudska prava sekundarna u odnosu na suverenitet i suverena, koji je stoga mogao slobodno raditi što je htio sa svojim podložnicima. No novo pravo, 'revolucionarno' pravo koje se uspostavlja ovih mjeseci, teško nalazi svoja pravila, političku disciplinu i strogost. Stari i budući poredak ostaju izmiješani. Prvenstvo ljudskih prava nastavlja zajedno živjeti s načelom koje mu uglavnom proturječi, samoodređenjem naroda (koji se često samoodređuju uklanjajući etničke i političke manjine, kao što i OVK želi pokušati na Kosovu). Potvrđuje se zapravo središnja uloga NATO-a u rastućem prostoru, u maksimalističkim tezama razvučenom sve do Kine, a istovremeno se potvrđuje središnja uloga UN-a, koji po sadašnjem stanju, kulturi i načinu interveniranja predstavlja stari poredak, onaj koji je od Afrike do Jugoslavije tolerirao ono što se ne može tolerirati. Kaže se: nikada više etnička čišćenja, nikada više agresivni nacionalizmi, međutim, nema se hrabrosti priznati da ta čudovišta nisu samo konačan ishod istočnih komunizama nego i proizvod Zapada koji je godinama prihvaćao bilo kojeg paranoika samo ako se proglasio antikomunistom. Liberalna revolucija koju je zapad više ili manje svjesno ocrtao, u ovom trenutku ostaje samo jednom mogućnošću", piše Guido Rampoldi.