IT-5.VII.STAMPA-FINLANDIZACIJA BALKANA

ITALIJA LA STAMPA 5. VII. 1999. Finski put za Balkan "Unatrag pet dana pa sve do kraja prosinca Finska turnusno predsjeda Europskom unijom. Prvi put nakon njezina službenog ulaska u EU 1995. Zna se da uvijek postoji prvi put. No slučaj Finske drukčiji je, politički dirljiv ako se to tako može kazati. Podsjetimo zašto. Više od četrdeset godina 'finski sustav' bio je negativan model za zapadnu Europu, i više od toga, bio je noćna mora protiv koje se trebalo boriti ili je egzorcirati. Ne po svojim unutarnjim oblicima (u Helsinkiju demokracija nikada nije bila upitna), već po međunarodnim aspektima, odnosno zbog činjenice što je Finska praktički bila vazal ili talac Sovjetskoga Saveza. Drugim riječima, formalno se poštovala njezina neovisnost, no pod cijenu da ne uznemiruje nadmoćnog susjeda na vanjskopolitičkom i vojnom planu, štoviše priznavajući mu pravo nadgledanja koje se zatim širilo i na samu unutarnju politiku. Sve je to bilo utvrđeno jednim sporazumom iz 1948., kojega je Staljin nametnuo upravljačima u Helsinkiju, konačno podmirujući račun s hrabrim, legendarnim otporom finskog naroda protiv sovjetske agresije 1939. u tmurnu zoru Drugog svjetskog rata). Tako se rodila riječ koja je ubrzo postala zlokobno poznato u Europi: finlandizacija. Prvi ju je uporabio bavarski čelnik Strauss ('Finlandisierug'), kako bi izrazio bojazan da će SSSR uvjeriti Ameriku da prihvati ponovno ujedinjene dvije Njemačke, i tako stvori sivu zonu između supersila. Potom je riječ počela kružiti svim europskim jezicima, označavajući opću i ponižavajuću perspektivu demokratske i zapadne Europe koja bi formalno bila neovisna, ali zapravo podređena sovjetskom carstvu. To je zapravo cijelo vrijeme, sve do Gorbačovljeva zaokreta, strategija Moskve: postaviti klin između Europe i Sjedinjenih Država, 'proširiti' Atlantik, odnosno oslabiti američka jamstva, sve do predavanja cijele Europe mekom, ali odlučujućem utjecaju SSSR-a. No dobro, sve to više, jednostavno, ne postoji, dio je povijesne prošlosti koja nam se čini čak i dalekom, premda je počela završavati prije manje od deset godina. Europa se nije finlandizirala, a Finska se europeizirala, zahvaljujući drastičnom obratu geopolitičke slike, no i zahvaljujući čvrstoj obrani vlastitog identiteta, provedenoj u nezahvalnim okolnostima, pod golemim pritiskom komunističkoga diva. Eto zašto je politički dirljiva činjenica što je Helsinki ne samo jedna od prijestolnica Europske unije, nego i, makar i na šest mjeseci, 'ta' prijestolnica. Prirodno, ne živi se od uspomena, politika uvijek proizvodi nove probleme. Danas je pred Europskom unijom to problem da dovrši ozdravljenje onog dijela kontinenta koji je, još više od Finske, u izravnijim oblicima, trpio sovjetsku vlast, sve u svemu, da upotpuni ponovno ujedinjenje Europe nakon napuklina hladnog rata. Nakon sukoba za Kosovo, to znači i, ako ne i prije svega, postaviti temelje integracije u demokratsku Europu Balkana, koji je bio najnestabilnije područje (uz mogućnost strašnog prelijevanja etničkih mržnji) nakon pada komunističkih sustava. To je zadaća sviju, dakle i Finaca, koji nisu slučajno s predsjednikom Ahtisaarijem dali veliki prilog Miloševićevoj predaji", piše Aldo Rizzo.