FR MONDE 25.7.ŠIRENJE EU POSLIJE KOS.

FRANCUSKA LE MONDE 25. VII. 1999. Širenje Europe poslije Kosova "Nakon trenutka oklijevanja, čelnici Europske unije odlučili su nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Rat na Kosovu i sav metež koji je donio na to područje, žrtve na koje su bili osuđeni siromašni i krhki jugoslavenski susjedi, slabosti koje je otkrio u zapadnoj strategiji za cijeli kontinent, neće donijeti nikakvu promjenu: procedure za proširenje Europske unije, koje su počele poslije dugogodišnjega čekanja i koje su pokrenute u ožujku 1998., neće biti promijenjene. Potvrđeni su 'kopenhagenski kriteriji', stvarni nacrt širenja. Neće biti 'bonusa', kako je rekao Guenter Verheugen, bivši njemački ministar europskih poslova i novi povjerenek u Bruxellesu koji će u ekipi Romana Prodija biti zadužen za širenje. Nema, znači, bonusa ni za države s najvažnijim strateškim položajem, niti za one posebno ugrožene. Europljani (oni zapadni) ne mogu se, ipak, praviti da se ništa nije dogodilo. Sukob na Kosovu pokazao je da je gospodarska i politička integracija kontinenta neprestano ugrožena ako ostane previše okrenuta samoj sebi. A navodi i na pitanje je li razborito pomoći najprije najbogatijim bivšim socijalističkim zemljama, zanemarujući najzaostalije koje kreću prema reformama. Bronislaw Geremek, poljski ministar vanjskih poslova, naglasio je na nedavnoj konferenciji koju je u Varšavi organizirala Zaklada Bertelsmann na inicijativu predsjednika Krasniewskoga: 'Rat na Kosovu obvezuje Europsku uniju da ponovno razmisli o svojoj politici prema cijelom kontinentu.' Dosad su odluke - koje ne moraju biti nove crte diobe koje će zamijeniti željezni zastor - bile teorijski prilično jasne. Oko središnje jezgre koju čine članovi Europske unije, opisuju se tri koncentrična kruga. Prvi čine pridružene države, kandidati za prijam. Drugi države koje bi jednoga dana mogle postati kandidatima. A treći susjedne zemlje s kojima bi se morala pojačati suradnja, ali koje nemaju razumnu perspektivu da se priključe Uniji u predviđenom roku (to je posebno slučaj Rusije). Kad su 1998. službeno počeli pregovori o širenju prema Istoku, u prvi su krug uvedene nijanse, a između prvoga i drugoga izgrađeni su mostovi. Kandidati su podijeljeni u dvije skupine: one s kojima pregovori počinju odmah (Estonija, Mađarska, Poljska, Republika Češka, Slovenija i Cipar) i one od kojih se tražio popravni. Podrazumijevalo se da dobri učenici u svakom trenutku mogu prijeći iz druge u prvu skupinu. Najmanje tri zemlje (Slovačka, Litva i Latvija) iskoristit će to pravo potkraj godine na sastanku Europskoga vijeća u Helsinkiju. (...) "Sve te odluke, koliko god suptilne bile, ipak nisu mogle omogućiti odgovor na novi izazov rata na Kosovu i njegove posljedice. Bugarska i Rumunjska nedvojbeno su bile u drugoj skupini kandidata za ulazak u Uniju, jako daleko od prijama, ali ni Makedonija ni Albanija, a da ne govorimo o zemljama bivše Jugoslavije (osim Slovenije, koja je poseban slučaj), nisu ozbiljno dolazile u obzir u institucionalnim i financijskim temeljima koje su razradili Europljani. EU nije bila iznimka. Strategija širenja Atlantskoga saveza slijedila je istu crtu: integrirane su prve istočne zemlje koje su bile najnaprednije, ali istodobno i najmanje ugrožene. Ni Partnerstvo za mir koje je 1991. osmislio NATO nije odgovorilo na novu situaciju. Sastanak Atlantskoga saveza u Washingtonu stvorio je novi Savjetodavni forum jugoistočne Europe koji ne briše sljedeći paradoks: na Balkanu NATO je vojno prisutan u zemljama koje imaju najmanje izglede za skori prijam (u Makedoniji, Albaniji i Bosni), a nema ga u dvije zemlje (Bugarskoj i Rumunjskoj) koje su na popisu kandidata i koje su pokazale svoju atlantsku revnost tijekom rata na Kosovu! Najmanje dvije misli moraju pokrenuti reviziju politike širenja. Prva je moralna: iako Europska unija ne bi smjela biti dobrotvorna udruga, ona ima dug prema zemljama kojima su se Zapadnjaci poslužili kao nosačima zrakoplova i u kojima je rat sputao već ionako nestabilan razvoj. Druga je strateška: danas kao i jučer, stabilnost na Balkanu je preduvjet stabilnosti u Europi. Osmišljavanje Europe u kojoj primanje u EU, takvo kakvo je zamišljeno, ne bi bilo jedina mogućnost, pitanje je novca, ali i političke mašte. Mogli bi se osmisliti različiti načini integracije u kojima kriteriji gospodarskoga razvoja ne bi bili jedina odrednica. Svima onima koji razmišljaju o konfiguraciji Europe poslije rata (na Kosovu), jasno je da ne možemo nastaviti kao prije. Ali nitko ne zna kako uzeti u obzir novu situaciju a da se ne uništi ono što je postignuto. Kosovo je pogoršalo dvojbu svih prijašnjih širenja", piše Daniel Vernet.