ŠV 17.7.NZZ:NU PROTIV GLOBALIZACIJE-WTO

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 17. VII. 1999. Hoće li nevladine udruge diktirati pravila u svjetskoj trgovini? "Na internetskoj stranici Svjetske trgovinske organizacije možete pročitati sljedeće: nevladine udruge (non-governmental organizations, NGO) koje žele sudjelovati na trećoj ministarskoj konferenciji WTO, sazvanoj od 30. studenog do 3. prosinca u Seattleu, moraju podnijeti zahtjev za dodjelom akreditacije prije 16. kolovoza. Pristup će dobiti samo one nevladine udruge, koje se dokazano bave temama relevantnima za WTO, istaknuto je u nastavku. Valjana je pretpostavka da će mnoge udruge htjeti sudjelovati na tom skupu. Naime, na summitu WTO trebao bi biti označen početak devetog kruga razgovora o svjetskoj trgovini - trebala bi biti utvrđena područja koja će biti predmet pregovora. Dobiju li nevladine udruge mogućnost pristupa kako bi - poput predstavnika medija - pratile i promatrale zbivanja na licu mjesta, njihovoj akreditaciji ne bi se baš imalo što prigovoriti. No, nevladine udruge drugačije tumače svoju ulogu. One žele utjecati na događaje, biti nazočne za pregovaračkim stolom, dakle sudjelovati u razgovorima i u procesu donošenja odluka. Kao i na prvoj ministarskoj konferenciji WTO, održanoj 1996., nevladine udruge žele i u Seattleu biti nazočne u najmanju ruku u plenarnim sjednicama. U državama poput SAD, Danske, Norveške ili Nizozemske, vlast i utjecaj raznovrsnih nevladinih udruga toliko su veliki da vlade ne mogu potpuno odoljeti njihovu pritisku. Primjerice, povodom 50. rođendana Općeg carinskog i trgovinskog sporazuma (Gatt) predsjednik Clinton pozvao je WTO 'da otvori vrata sudjelovanju javnosti'. Veliki interes nevladinih udruga za rad WTO možda na prvi pogled iznenađuje budući da je to tijelo u prvom redu zaokupljeno ukidanjem trgovinskih zapreka u smjeru slobodne trgovine. Rad trgovinske diplomacije u Ženevi uistinu je bio gotovo neprimijećen sve dok je glavni cilj bilo ukidanje granica. Radikalna promjena nastupila je najkasnije nakon prijelaza s Gatt-a na WTO. Urugvajski skup i premještanje naglaska s mjera liberalizacije na granici na mjere liberalizacije unutar granica radi prilagodbe multilateralnih odredba uznapredovalom procesu globalizacije, suzili su nacionalnu autonomiju članica WTO - točnije rečeno, suzili su njihov diskrecijski manevarski prostor u određenim područjima. U tom kontekstu valja se prisjetiti samo multilateralne discipline u sustavu javnih nabava. Stoga daljnji razvoj multilateralnih pravila sve više postaje političkim pitanjem, što pak nudi navladinim udrugama (i ostalim interesnim skupinama) mogućnost instrumentalizacije trgovinske politike za vlastite ciljeve. Takvu tendenciju očituju, primjerice, zahtjev za međunarodnim ekološkim, socijalnim i potrošačkim standardima. Pokušaji nevladinih udruga da iskoriste svoj utjecaj na vlade potpuno je legitiman - bar u pluralističkom društvu: lobiranje je sastavni dio demokratske svakodnevice. No, iz više je razloga nelegitiman zahtjev za sudjelovanjem u pregovorima u okviru WTO. Prvo, ta organizacija utemeljena je na međunarodnopravnom sporazumu, koji su sklopile vlade. Samo one snose odgovornost za funkcioniranje i daljnji razvoj režima svjetske trgovine i samo su one ovlaštene zastupati interese svojih zemalja. Nevladine udruge nemaju takvo ovlaštenje. Niti su demokratski izabrane, niti se mogu pozvati na argument da u neku ruku djeluju u ime naroda samo zato što ne zastupaju uske ekonomske interese kao što to čine sindikati ili udruženja industrijalaca. Ne mogu čak ustvrditi ni da govore u ime onih skupina koje navodno zastupaju: ne može se reći da baš svi potrošači u Švicarskoj drže da njihove interese štiti Zaklada za zaštitu potrošača (...) Drugo, nevladine udruge ne snose odgovornost ni za svoje djelatnosti, koje obično oblikuju maksimalno medijski djelotvorno kako bi utjecale na javnost odnosno politiku. Tu tvrdnju dojmljivo ilustrira sukob tvrtke Shell i Greenpeacea 1995. oko 'ispravnog' načina uklanjanja naftne platforme 'Brent Spar'. Zaštitnici okoliša uspjeli su uz pomoć opsežnih međunarodnih prosvjeda i bojkota Shellovih benzinskih crpka inicirati odustajanje od potapanja platforme u sjevernom Atlantiku. Kasnije je Greenpeace bio prisiljen tiho priznati da je pogriješio i nametnuo pogrešno rješenje. I to je bilo sve. Štetu diktata koji su izgradili zaštitnici okoliša snosio je i snosi Shell i, na kraju krajeva, sam potrošač. Treće, konkurencija vlada i među nevladinim udrugama. Primjerice, u svim zapadnim industrijskim državama postoji puno skupina, djelatnih na području razvojne politike. Kojima od njih treba otvoriti vrata - da se poslužimo Clintonovim riječima? Onima koji imaju najviše članova? Onima koji posebno spretno privlače pozornost medija? Ili onima koji na svom području postavljaju najradikalnije zahtjeve? U svakom slučaju, WTO-ovi kriteriji selekcije za skup u Seattleu ponešto su prejednostavni. Činjenica da se određena nevladina udruga bavi problematikom vezanom za WTO nije uvjerljiva i stoga nije dobar kriterij. Sigurno je samo da utjecaj nevladinih udruga - bilo izravan ili neizravan - zasigurno neće olakšati savjetovanja i pregovore na ministarskoj konfenciji u Seattleu. Naime, koliko god heterogeni bili ciljevi tih udruga, većina njih slaže se u stajalištu da je globalizacija više prijetnja nego prigoda - i to za zemlje, branše i radnike. Stoga taj proces, za koji je pojednostavljeno odgovornim proglašen WTO, treba zakočiti, možda čak i zaustaviti. Već kruži dosjetka da kratica 'NGO' označava 'no-go', budući da je cilj nevladinih udruga navodno konzervacija statusa quo na kulturnom, gospodarskom i socijalnom području. Posrijedi nisu tek prazne tvrdnje. Prošle je godine niz nevladinih udruga dao na ogled svoju vještinu sprječavanja liberalizacijskih procesa. Ujedinjenim snagama pridonijele su propasti planiranog sporazuma o ulaganju (Multilateral Agreement on Investment - MAI) u okviru Organizacije za gospodarski razvoj i suradnju (OECD). Oboružan znanjem dobrog poznavatelja prilika, bivši glavni ekonomist OECD-a, Britanac David Henderson, podrobno je u zanimljivom uratku 'The MAI Affair. A Story and its Lessons' (MAI: priča i njezine pouke) opisao način djelovanja nevladinih udruga, koji se uglavnom sastojao od tvrdnje da članice OECD-a žele sklopiti sporazum takoreći daleko od očiju javnosti jer bi on navodno rezultirao podvrgavanjem članica-potpisnica diktatu multinacionalnih poduzeća. Suočene s nadasve djelotvornom, međunarodno orkestriranom kampanjom, neke su se vlade uplašile, donijevši na kraju odluku o povlačenju. Takav rasplet zaslužuje žaljenje - posebno zato što je cilj MAI-a bio ravnopravan tretman domaćih i inozemnih ulagača na području koje pokriva OECD - drugim riječima, sprječavanje državne samovolje u odnosu prema 'stranom' kapitalu - i stvaranje slobodnog, liberalnog ustrojstva. Ta je prilika proigrana. Iskustva s OECD-om upućuju na zaključak da aktualni krug razgovora u WTO 'na pragu novog tisućljeća' vjerojatno neće uroditi nikakvim napretkom. No, ta iskustva također pokazuju da predstojeći krug multilateralnih razgovora o daljnjoj liberalizaciji svjetskog trgovinskog ustroja može biti okrunjen uspjehom samo ako međunarodna trgovinska diplomacija ne dopusti nevladinim udrugama da je na razini argumenata potisne u defenzivu. Zato je prije i za vrijeme novog kruga pregovora o svjetskom trgovinskom ustroju potrebna što opsežnija i transparentnija informativna politika. Smatraju li pak vlade da će svoj cilj ostvariti aktivnim uključivanjem nevladinih udruga i istodobno zabilježiti bodove na unutarnjopolitičkoj pozornici, vjerojatno ih čeka ružno otrježnjenje", zaključuje Reinhold Gemperle.