RDW 14.7.: EU-MIROVINE I NJEMAČKA

RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 14. VII. 1999. Neusklađena EU "Njemačka rasprava o mirovinama uistinu je vruća: posebno je sporna godišnja prilagodba visine mirovina visini netto-plaća. Njemački ministar za rad Walter Riester predložio je, između ostalog, suspenziju redovite prilagodbe u sljedeće dvije godine i povećanje mirovina tek u skladu s porastom cijena. Posrijedi je jedinstvena svađa u Europskoj uniji budući da ostale njezine članice ne prilagođuju svoje mirovine promjeni netto- plaća. Umjesto toga, većina partnera u EU slijedi pri prilagodbi mirovina gospodarskom razvoju promjenu cijena. Nizozemska je kao kriterij za prilagodbu mirovina izabrala prosječne plaće dok u Grčkoj kao referentna vrijednost služi visina plaće u javnom sektoru. No, to nije jedina razlika u mirovinskim sustavima članica EU. Načelno gledano, postoje dva tipa mirovinskog sustava: neke zemlje plaćaju svojim građanima osnovno državno mirovinsko osiguranje. Među njima su Danska, Španjolska, Irska, Nizozemska, Velika Britanija i Švedska. Većina članica EU utemeljila je zakonom propisano mirovinsko osiguranje. Samo Finska ima miješani oblik mirovinskog osiguranja. I Riesterovi planovi za reformu njemačkog sustava mirovinskog osiguranja predviđaju u budućnosti osnovnu mirovinu i uz zakonom osigurane mirovine dodatno privatno mirovinsko osiguranje - dakle, miješani oblik mirovinskog osiguranja. Sukladno tome, razlikuje se i razina mirovina: kod osnovnog osiguranja svi umirovljenici dobivaju isti iznos, eventualno povećan obiteljskim dodacima. Zakonom utvrđeno mirovinsko osguranje vezano je pak za plaće. Izračunavanje visine mirovine utemeljno je pak na raznolikom radnom stažu. U tom pogledu Nijemci će se možda učiniti najtemeljitijima: naime, oni izračunavaju mirovinu po brutto-zaradi tijekom čitavoga radnog vijeka. Zakonom propisano mirovinsko osiguranje financira se u prvom redu doprinosima poslodavaca i radnika. Doduše, njihov udio u mirovinskom osiguranju prilično se razlikuje: dok u Luksemburgu i Njemačkoj obje strane moraju plaćati jednake doprinose, u ostalim državama poduzeća moraju dublje posegnuti u džep. G. 1997. poduzeća su u Grčkoj plaćala 13,33 posto brutto-zarade i time dvostruko više od radnika i namještenika. Na vrhu rang-liste platiša nalaze se talijanski poslodavci: njihov udio u mirovinskom osiguranju njihovih suradnika iznosi 24,11 posto; radnici pak sudjeluju u mirovinskom osiguranju samo s 8,98 posto. U zemljama s osnovnom mirovinom, mirovine u prvom redu financira država. U Danskoj se takav mirovinski sustav financira porezima. Neke zemlje uvele su i dodatne sustave mirovinskog osiguranja. Primjer je Švedska gdje radnik plaća točno 6,95 posto brutto-plaće ili primanja, poslodavac dodaje isti iznos na osnovnu mirovinu, a financira i dodatno mirovinsko osiguranje s oko još 6,4 posto. Članice EU imaju prilično slične odredbe o pitanjima koliko se dugo doprinos mora plaćati i kada se može stupiti u mirovinu. Gotovo posvuda dob za umirovljenje počinje sa 65. godinom života. Pritom žene u nekim zemljama mogu ranije otići u mirovinu od svojih muških kolega. U Danskoj, Njemačkoj, Finskoj, Francuskoj, Irskoj, Luksemburgu, Nizozemskoj, Austriji, Švedskoj i Španjolskoj spolovi se ne razlikuju po dobi za odlazak u mirovinu. Financiranje troškova treće dobi ovisi o temeljnom sustavu: procedura kapitalnog pokrića, po kojoj svatko štedi za vlastitu mirovinu posredstvom privatnog osiguranja, igra važnu ulogu u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj. U većini članica EU zastupljena je pak procedura raspodjele koja mirovinske doprinose aktivnih zaposlenika neposredno prosljeđuje umirovljenicima. Usprkos brojnim razlikama, 15 partnera EU ima i jednu dodirnu točku: riječ je o demografskom problemu. Sve manje aktivnih zaposlenika mora privređivati za mirovinsko osiguranje sve većeg broja umirovljenika", napominje na kraju članka Julia Meichsner.