NJ 15.VII. ZEIT: VAŽNA ULOGA CRKVE

NJEMAČKA DIE ZEIT 15. VII. 1999. Dva hodočasnika, dva puta "NATO-ov zračni rat protiv Srbije pobio je tezu Samuela Huntingtona o sukobu civilizacija. 'Takozvani kršćanski Zapad bori se (na Kosovu) za ljudska prava muslimanskog naroda', glasila je formulacija njemačkoga ministra vanjskih poslova Joschke Fischera, izrečena za naš tjednik u trećem tjednu bombardiranja (...) 'Civilizirana razdjelnica', koju je Huntington označio na Balkanu, podijelila je Europu na 'zapadno kršćanstvo', na jednoj, i 'pravoslavlje i islam', na drugoj strani. Dok su za vrijeme rata u Perzijskom zaljevu i islamske države nastupile kao saveznice u borbi protiv Iraka, na Balkanu Rusija nije bila jedina zemlja koja je osudila zapadno bombardiranje. Pravoslavna članica NATO-a Grčka također se demonstrativno ogradila od Atlantskog saveza. Grčka pravoslavna crkva, koja pod svojim nadbiskupom Christodoulosom još i danas odbacuje odvajanje duhovnog od političkog nasilja, pronašla je u svakoj 'đavolskoj' NATO-ovoj bombi, bačenoj na srpsku braću u vjeri, novi povod za nacionalnu agitaciju protiv zapadnog saveza - i protiv socijalističke vlade u Ateni. Kontrasti među kršćanskim crkvama posebno su se jasno očitovali prošloga mjeseca. Dva sjedokosa biskupa gotovo su istodobno krenula na dušobrižničko i hodočasničko putovanje - svaki od njih u duhovno svetište vlastitog naroda: Ivan Pavao II, 74-godišnji poglavar Rimske crkve, posjetio je svoju domovinu, katoličku državu Poljsku. Patrijarh Pavle, 84-godišnji poglavar Srpske pravoslavne crkve, napustio je Beograd kako bi u povijesnom sjedištu srpskog patrijarhata u Peći, na zapadu Kosova, pomogao ugroženoj srpskoj manjini u vremenu progona. Na katoličkom Zapadu duhovno čelništvo pridržava pravo na donošenje moralnih ocjena o svoj kršćanskoj političkoj vlasti te stoga i o pravednosti njezinih ratova i primjerenosti ratovanja. Sveta Stolica energično je odbacila u prvom redu zapadni zračni rat, koji je na Kosovu zatro i posljednji trag obzira u pripadnika srpske vojske i neregularnih postrojba. Svim diplomatskim kanalima zalagala se za primirje i obnovu pregovora. Papa je neuobičajeno oštrim riječima kritizirao težnje da NATO-u bude pripisana uloga 'svjetskog policajca'; New York Times potom mu je čak predbacio 'antiamerikanizam'. Još na dan povratka u Rim, Karol Wojtyla posjetio je 'Kraljicu Poljske' na Svjetlom brijegu. Poljaci vjeruju da im je crna Madona iz Čenstohaua pritekla u pomoć u važnim odlučujućim bitkama protiv protestanata i boljševika. No, slično kao i u govoru pred Glavnom skupštinom UN-a 1995., Papa je u poljskoj skupštini istodobno ustrajao na daljnjoj podređenosti nacionalnih prava neotuđivim ili 'prirođenim' ljudskim pravima. Prije dvadeset godina prizvao je na varšavskom Trgu pobjede Svetog Duha da obnovi lice Poljske - a ovaj put rimski je primaš završio svoj govor molbom za stvaranjem europske zajednice u (svetom) duhu ljudskih prava. U teološko-političkoj tradiciji pravoslavnih crkava crkveni autoritet nije mogao razviti svoju neovisnost spram političke vlasti. U Moskvi, 'trećem Rimu', Petar Veliki uveo je u 18. stoljeću 'odozgo' carsku vrhovnu prokuraturu kao protestantski model državne crkve. Na Balkanu su klerici i intelektualci u 19. stoljeću uveli 'odozdo' romantični nacionalizam. U ulozi njegova nositelja uskoro se istaknula srpska, grčka, rumunjska i ostale nacionalne crkve. U borbi za teritorijalno ustrojstvo kršćanskih država - nasljednica Osmanskog Carstva, prevladalo je šezdesetih godina prošloga stoljeća nacionalističko 'plemensko crkvenjaštvo' srpske, rumunjske i ostalih narodnih crkava - usprkos otporu nemoćnog carigradskog patrijarha. Utopije o kršćanskoj narodnoj državi 'svih' Srba, Bugara, Rumunja potekle su iz opisane etničke partikularizacije pravoslavne ekumene. Nakon Berlinskog kongresa (1878.), u borbama za makedonski, bosanski i hercegovački teritorij, kršćanski su narodi na Balkanskom poluotoku bili naizmjence subjekti i objekti etničkih čišćenja pravoslavne subraće. Samo su muslimanske manjine u kršćanskim balkanskim državama isključivo bile objekti protjerivanja i razmjene stanovništva - budući da su i kršćani i liberali izjednačili nacionalno oslobođenje dunavskih kneževina s protjerivanjem svih 'Turaka'. U pravoslavnom kršćanstvu još nedostaje opća antipolitička instanca. Zasad je upitno njezino izrastanje iz ekumene sa zapadnim crkvama. Posljednji san slavenskog katolika Karola Wojtyle jest pomirenje s istočnim pravoslavnim crkvama. Ostvarivanju tog cilja trebao je poslužiti Papin posjet Rumunjima u svibnju ove godine - riječ je o romanskom narodu pretežno pravoslavne vjere. Posjet je završio zajedničkom deklaracijom Pape i rumunjskog patrijarha Teoktista, usmjerenom protiv oba balkanska rata (zračnog rata NATO-a i Miloševićeva etničkog istrebljivačkog rata na Kosovu). Isti cilj imali su i prilično neuspješni diplomatski napori Svete Stolice kod zaraćenih strana i patrijarhata u Beogradu i Moskvi. No, političko-vojno vodstvo Zapada zanemarilo je značenje koje je prijedlog Vatikana o jednotjednom primirju mogao imati ne samo za pregovore sa srpskim vodstvom već i za budući dijalog zapadnokršćanske i istočnokršćanske civilizacije. Može li sadašnji poraz Srbije označiti i početak preokreta u političkoj kulturi pravoslavlja? Takav razvoj događaja baš i nije vjerojatan - nakon što su se srpske postrojbe povukle s Kosova te nakon što je velik dio srpskog stanovništva pobjegao ili su ga nadolazeći pripadnici neregularnih postrojbi OVK otjerali. Poniženje slavenskog pravoslavlja moglo bi stoga rezultirati i političko-teološkim otvrdnjavanjem crkvene suprotnosti Istoka i Zapada. Nakon što je srpski patrijarh Pavle u bosanskom i hrvatskom ratu postojano blagoslivljao i podupirao nacionalističke snage u srpskom vodstvu, beogradski je Sveti sinod napokon nakon katastrofalnog poraza pozvao Miloševića da dade ostavku. Smjerni povratak patrijarha Pavla u povijesnu biskupiju srpske crkve u Peći ipak je dvoznačan signal - naime, možda sugerira i duhovni prosvjed protiv poraza Srbije. Time bi Pavle takoreći 'blagoslovio' otpor Srba poslijeratnom poretku u nekadašnjoj pokrajini Kosovo. Drugi bi signal sugerirao da Crkva ne napušta samo poraženi režim već i svoj savez s političkom vlašću. Danas pravoslavne manastire i crkve na Kosovu štite postrojbe KFOR- a. Može li se srpsko pravoslavlje vratiti u svoje božje hramove bez priprema za buduće svete ratove? I o tome će ovisiti buduća stabilnost Balkana", upozorava Otto Kallscheuer.