NJ 14. VII. FR GEREMEK SIGURNOST CR.GORI

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 14. VII. 1999. Geremek: mitski velovi i nacionalističko iskušenje List objavljuje intervju svoje dopisnice iz Varšave Edith Heller s poljskim ministrom vanjskih poslova Bronislawom Geremekom, povjesničarom i profesorom na pariškoj Sorbonnei i "arhitektom političkog preokreta u Poljskoj". Tema razgovora: neovisnost Crne Gore, Kosovo i budući zajednički život Srba i Albanaca. - Gospodine ministre, koji su po Vašem mišljenju dublji uzroci sukoba na području bivše Jugoslavije? = Oko Balkana su se okupili brojni mitovi. Jedan je od njih i uvjerenje da Balkan proizvodi više povijesti no što je može potrošiti. No, ta okolnost proizlazi iz njegova specifičnog položaja - siromaštva, raspada komunizma i raspada multietničkog imperija. Zbog zastoja procesa političke i gospodarske transformacije, komunizam je zamijenio njegov najjednostavniji i najprirodniji nasljednik: agresivni nacionalizam. Najnoviji razvoj događaja nepovratno je kompromitirao nacionalizam kao alternativu komunizmu. Balkan je dokazao da taj put vodi u ništavilo. Tek pošto stvarnost Balkana oslobodimo mitološkog vela, s jedne, i iskušenja nacionalizma, s druge strane, suočit ćemo se sa stvarnim problemom: sporazumom za stabilnost Balkana. - Zašto Miloševićev pad nije ranije izazvan? Zar nisu postojale pogodne mogućnosti? = Slobodan Milošević mogao je osamdesetih godina nastupati u ulozi predstavnika reformskog krila jugoslavenskih komunista. Bio je direktor banke, zatim šef beogradskoga ogranka partije, govorio je tečno engleski, često je boravio u Sjedinjenim Državama. Tome valja dodati da je svijet trebao partnera za daytonske pregovore o sklapanju mira u Bosni. Tijekom mojih susreta s njim u Beogradu, Milošević se više puta osvrtao na tu okolnost: 'Vaše riječi sugeriraju da od mene trebate znak dobre volje - pritom valja podsjetiti da razgovarate s tvorcem daytonskog mirovnog sporazuma!', kazao mi je Milošević. Kada su studenti i srpska elita 1996. u Beogradu na velikim demonstracijama očitovali svoju volju za političkom promjenom, Zapad je samo šutke pratio zbivanja. Ne želim govoriti o sukrivnji, ali bio je to grijeh propusta. Iz takvog tijeka događaja izvlačim zaključak da se politički machiavellizam ne isplati. Isplati se očitovanje odanosti jasnim i jednostavnim načelima: treba podupirati demokraciju i ljudska prava. Zato sam 1998., kada je Poljska predsjedala OESS-om, potpuno podupro misiju Felipea Gonzaleza čiji je cilj bila demokratizacija Jugoslavije. Kosovo je moralo biti razmotreno kao sastavni čimbenik tog procesa demokratizacije. - Zašto je Gonzalezova misija doživjela neuspjeh? = Ponajprije zbog tvrdog otpora Slobodana Miloševića, koji je shvatio koliko je opasna za njega. No, i na Zapadu je postojalo uvjerenje da je ta misija previše frontalno napadala Miloševića. Zapad je trebao Miloševića kao partnera. Strahovalo se da će bez njega čitavo složeno balkansko tkivo biti poderano. - Možete li nakon toliko uzajamno nanesene patnje zamisliti zajednički život Srba i Albanaca na Kosovu? = Najjednostavniji i najprirodniji odgovor ustvrdio bi da to nije moguće. No, uvjeren sam da će neuspješno poticanje Srba i Albanaca na zajednički život značiti i poraz međunarodne zajednice. To bi značilo potvrdu Miloševića i njegove politike 'etničkog čišćenja' kao i filozofije nacionalizma. Bio bi to poraz europske ideje. - Prognanička udruženja u Njemačkoj vide u slučaju Kosova određenu sličnost sa zbivanjima koja su se koncem Drugoga svjetskog rata odigrala između Poljaka i Nijemaca. Jesu li Poljaci i Nijemci u Breslauu ili Danzigu mogli i dalje zajedno živjeti unatoč strašnoj patnji koju je Njemačka nanijela Poljskoj? = Ta je analogija posve pogrešna i počiva na anakronom načinu razmišljanja. Ne želim ovdje govoriti o tome tko je počeo rat - naprotiv, želim upozoriti da su nakon rata sile pobjednice - kojima Poljska nije pripadala - donijele određene odluke. Sile pobjednice donijele su odluku o transferu njemačkoga stanovništva i o predaji određenog područja Poljskoj. - Moguća je napomena da su i na Kosovu Srbi bili agresori te da se dio njih sada suočava s gubitkom svoje domovine... = Ta je analogija apsolutno neutemeljena budući da je Kosovo dio Jugoslavije, a agresija koja se tamo odigrala nije bila usmjerena protiv druge države već je imala karakter građanskog rata, popraćenog kršenjem ljudskih prava. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Treći je Reich, koji je počeo rat i istodobno bio obilježen teretom dotad neviđenog zločina holokausta, postao objektom odlučivanja pobjedničkih sila. Iako je Poljska prva zemlja koja je pala žrtvom Hitlerove agresije, podijelila je njemačku sudbinu. Zato inzistiram na povijesnoj razlici između ta dva događaja. - Ne stvara li se u retrospektivi gotovo dojam o Hitlerovoj pobjedi budući da je zajednički život Poljaka i Nijemaca razoren ili u najmanju ruku otežan u potonjim desetljećima? = Ne bih rekao. Hitler je izgubio i unesrećio je ne samo druge narode već i svoj vlastiti. No, pitate li me za moj vlastiti odnos prema tom problemu, tada mogu reći da kao čovjek i povjesničar smatram da je posrijedi poraz ideje ljudskog suživota. Bez obzira na to tko ju je donio, ta odluka i kod mene izaziva nelagodu i osjećaj odgovornosti. Kada čitam dnevnike preseljenih ljudi, opise protjerivanja, osjećam bol. Zato mislim da su poljski biskupi imali pravo kada su svojoj njemačkoj subraći napisali sljedeće: 'Opraštamo'. Naime, puno je toga trebalo biti oprošteno. No, oni su također napisali '... i molimo za oproštaj'. - Koliko će dugo protektorat na Kosovu trajati? = Kada bi posrijedi bilo tek vojno pitanje, moglo bi se reći da će stvar biti riješena za godinu dana. Budući da je riječ o psihologiji, osjećajima i neprijateljstvu, nazočnost međunarodnih postrojba bit će nužna u jako dugom vremenskom razdoblju - dulje no što itko danas može zamisliti. - Mnogo godina? = Jako mnogo godina. - Kakvo je Vaše viđenje aktualnog stanja u Crnoj Gori? = Već jako dugo upozoravam na važnu činjenicu da je Crna Gora demokratska zemlja koja je u političkom savezu sa Srbijom ali poštuje ljudska prava. No, trenutačno sićušna demokratska Crna Gora, koju sa Srbijom veže ustav i političke veze, ima na svom teritoriju više od 40 tisuća srpskih vojnika, a njima je suprotstavljeno 15 tisuća crnogorskih policajaca. Drugim riječima, vojni sukob može početi svakog trenutka. Milošević, koji je na Kosovu tražio argumente za nacionalnu potporu vlastitoj poziciji, može ih u Crnoj Gori i naći. Zato smatram opasnim što se Zapad dosad nije očitovao o sigurnosti Crne Gore. Trebao bi jasno reći da Crnu Goru valja braniti. - Smatrate li da je dobro što je upravo njemački političar preuzeo zadaću koordinacije sporazuma za stabilnost jugoistočne Europe? = To pokazuje da je određeno poglavlje povijesti završeno. Djelatnost Bode Hombacha neće sada biti vrednovana kao djelatnost jednog Nijemca već kao djelatnost jednog Europljanina. Ocjena će ovisiti o njemu samom. - Koliki su po Vama izgledi za uspjeh? = Ponekad strahujem da Zapad uviđa samo nužnost bujice novca. Novac može biti rasipan - na jugoistoku Europe bitno brže nego negdje drugdje. Važno je ponajprije da narodi te regije ponovno steknu povjerenje u vlastite snage. Ne želim jednostavnim i jeftinim optimizmom reći da projekt mora uspjeti. Ne znam hoće li uspjeti. Plan za jugoistočnu Europu najveći je izazov na zalazu 20. stoljeća. - Kako je NATO-ova intervencija na Kosovu utjecala na položaj Poljske u NATO-u? = Smatram da je Poljska u tom razdoblju postala važnim sastavnim dijelom Sjevernoatlantskog pakta. Ojačala je jedinstvo saveza jer je bila svjesna da o tom jedinstvu ovisi rezultat akcije. To ne znači da je taj proces bio jednostavan. Slike bombardiranja srpskih gradova nisu u Poljskoj naišle na jednostavno, jasno odobravanje. Naime, trebalo je stvoriti osjećaj da je riječ o časnoj borbi. No, smatram da je Poljska položila svoj prvi ispit u NATO-u. - Kako komentirate nedavne spekulacije u Washingtonu po kojima ste Vi jedan od kandidata za nasljednika glavnog tajnika NATO-a Javiera Solane? = Dobra je vijest za Poljsku što kandidatura zemlje koja je tek nekoliko mjeseci članica saveza uopće može biti razmotrena. To pokazuje da Poljska već sada ima tretman punopravne članice NATO-a. Tome se jako radujem. No, niti sam ja istaknuo kandidaturu niti me Poljska predložila.