FR 14. VII. LIBERATION VOJSKA

FRANCUSKA LIBERATION 14. VII. 1999. Europska obrana, američki naglasak "Očekivali smo Europu, a stiglo nam je carstvo. I dok savezničke snage smiruju Kosovo, nakon što je Milošević popustio, francuska vojska defilira uz svoju marokansku 'braću po oružju'. Između nostalgije za kolonijalnom veličinom i sadašnjih natoovskih imperativa, čini se da Francuska opet oklijeva. Rat na Kosovu posljednja je etapa ponekad bolnog shvaćanja situacije: na području obrane, Francuska se mora uključiti u europski prostor koji je, na ovaj ili onaj način, povezan sa SAD-om. U deset godina francuski su vojnici tri puta ratovali i proveli nekoliko vojnih operacija u Africi. I svaki put je bilo bolnih procjenjivanja rezultata. Za vrijeme Zaljevskoga rata, 1990. - 1991., Francuska odaje sliku neprilagođene vojske. Njezino nuklearno oružje ničemu ne služi, a novaci, koji čine glavninu vojske, ne mogu biti iskorišteni za te zadatke. Rezultat: trebalo je na brzinu sklepati ekspedicijske snage od samo 10 tisuća vojnika, diviziju Daguet, pod američkim zapovjedništvom. Pokazalo se da zrakoplovi Jaguar ne mogu bombardirati noću. A nosač zrakoplova Clemenceau, s pokvarenim motorom, prevozi kamione. Ministarstvo obrane nema prava zapovjedna i špijunska sredstva. Sve je to na granici komedije i potiče ministra obrane Pierrea Joxea da francuskoj vojsci omogući suvremena sredstva (satelite, zapovjedni sustav, usklađivanje raznih vidova vojske...) Od 1991. do 1995. francuski su vojnici, kao plave kacige u Bosni, pretvoreni u humanitarne vojnike pod zapovjedništvom UN-a i nemoćno promatraju opsadu Sarajeva. Sve se završilo sramotno, s vojnicima koji su mahali bijelim zastavama, dramom 'sigurnosnih zona', poput Srebrenice... Poslije Somalije i Ruande, UN je pokazao da nije sposoban rješavati takve krize. Što se tiče Europe, ona je podijeljena i nemoćna. Bila je nužna NATO-ova intervencija (sa SAD- om) ljeti 1995. kako bi se promijenilo stanje i vratio mir pod savezničkim nadzorom. Već na jesen Jacques Chirac iz toga izvlači zaključke na diplomatskome planu: europska obrana može se stvoriti samo unutar Atlantskoga saveza. I sve to samo zato što nitko od naših partnera ne namjerava napustiti udobnost američkoga kišobrana. A Europa se ne gradi tako da svatko izgradi svoj mali komadić, u svojem kutku... Poslije trideset godina života 'u odvojenoj sobi', Pariz se približava NATO-u. Sve će biti malo zabrljano, zbog francuskih nespretnosti i američkih nesklonosti, ali je na kraju ipak postignuto. I nitko neće učiniti korak natrag. Od 1998. do 1999. traje kriza na Kosovu. Već od listopada francuske su snage dio NATO-ove armade. Jedan francuski general čak se nalazi na čelu 'snaga za izvlačenje' u Makedoniji. Cijelo vrijeme trajanja zračnih udara zrakoplovi francuskoga ratnog zrakoplovstva i francuske mornarice dio su međunarodnih snaga, iako je Pariz uspio sačuvati poseban pogled na izbor ciljeva. No, i ovaj put pouka je gorka: SAD obavlja 70 posto letova i bombardiranja. Europa teškom mukom skuplja snage koje su samo polovica svih američkih zrakoplova, a samo dvije države pojavljuju se kao prave zračne sile: Francuska i Velika Britanija. Unatoč tome, na diplomatskome planu Europa ima važnu ulogu, a njezini su vojnici danas glavnina KFOR-ovih snaga na Kosovu. Poslije deset godina provođenja zajedničkih operacija, paradoks je da je Europa u odnosima među vojnicima brže napredovala nego je napredovala na području zajedničke obrane. Europski su vojnici naučili zajedno djelovati: u Albaniji su Danci djelovali u mornaričkoj pješačkoj pukovniji pod talijanskim zapovjedništvom. A ta vrsta spajanja postalo je pravilo među europskim vojnicima, među kojima je engleski postao prava 'lingua franca'. Za vrijeme rata protiv Jugoslavije, jedan je britanski pilot bombardirao iz francuskoga miragea, a jedna fregata Njezine visosti pratila je francuski nosač zrakoplova Foch. Malo je zanimanja koja su tako brzo poprimila europsku dimenziju. Političari su bojažljiviji. Uz državnu valutu, oružane snage uvijek su bile glavni simbol neke države, 'ultima ratio regis' (posljednji kraljev argument, op. prev.). Louis XIV. je taj navod dao gravirati na svoje topove. S Javierom Solanom, imenovanim na položaj 'gospodina PESC-a', zaduženog za stvaranje i provođenje zajedničke europske obrambene i sigurnosne politike, moglo bi se ubrzati stvaranje zajedničke europske obrane. I to je cilj koji je potvrđen na francusko-britanskome sastanku na vrhu u Saint-Malou, u studenome, a odobren je i na sastanku NATO-a u Washingtonu, prigodom njegove 50. obljetnice", piše Jean-Dominique Merchet.