FR-LE MONDE 13.7.SAD I NJEMAČKA

FRANCUSKA LE MONDE 13. VII. 1999. SAD udvara Njemačkoj "Kosovski je rat dao novi poticaj želji Europljana da stvore identitet sigurnosti i obrane, kao što je odlučeno na sastanku Europskog vijeća u Koelnu početkom lipnja. Nije li to besmisleno na prvi pogled? Kako god bilo, to pitanje postavlja Henry Kissinger: 'Zašto Europljani žele svoju obranu, pita se bivši američki državni tajnik, upravo u času kada završavaju uspješnu vojnu operaciju u uskoj vezi sa SAD-om?' To je razmišljanje značajka neodređenosti kojom Amerikanci dočekuju europske napore na pripremi politike obrane koja će, u suradnji s NATO-om, omogućiti petnaestorici da djeluju s vlastitim zapovjedništvom. Susret Sjevernoatlantskog saveza na vrhu u Washingtonu potvrdio je europski identitet sigurnosti i obrane (IESD), ali i postavio uvjete. Američki su čelnici, ipak, sumnjičavi glede europske sloge i zbunjeni zbog teškoća koje bi ta moguća sloga mogla izazvati unutar NATO-a. Oni također računaju na bilateralne odnose s glavnim europskim državama, a Njemačka je već neko vrijeme predmetom posebne pozornosti. To nije slučajno. Washington, svakako, i dalje daje prvenstvo odnosima s Velikom Britanijom; pod utjecajem Tonyja Blaira ona pokušava steći ugled u Europi, ali gdjekad ostaje po strani. Općenito, Francuska je saveznica na koju SAD može računati, ali nezgodna saveznica, uvijek spremna na prepirku. Preostaje Njemačka. Iako se tijekom hladnog rata uvijek brinula da se ne otuđi od sile koja je jamčila njezinu sigurnost, nije mogla imati ulogu ravnopravnog partnera zbog svoje podjele i ograničenja koja je u vanjskom djelovanju nametnula sama sebi i koja su joj nametnuli pobjednici iz Drugoga svjetskog rata. Već od svibnja 1989., tj. više od godinu dana prije ujedinjenja, predsjednik Bush je bonnskim čelnicima jamačno predložio 'partnerstvo u upravljanju poslovima' ('partnership in leadership'). No potez je bio preuranjen. Gotovo deset godina nakon ujedinjenja, kada Savezna Republika iz Bonna seli u Berlin, kada njezini zrakoplovi sudjeluju u savezničkom bombardiranju Srbije, a njezini vojnici u potpunosti preuzimaju obveze u uspostavi mira na Kosovu, položaj Njemačke se promijenio. Ona postaje sila kao i druge, i 'normalno je da joj se približavaju druge sile, napose SAD', rekao je savjetnik kancelara Schroedera. Njemačka je diplomacija tijekom čitavoga rata na Kosovu bila veoma djelatna u traženju mirnog rješenja i u uspješnom pokušaju da se Rusi vrate 'na brod', prema uobičajenom izričaju. Ona više nema razloga da bude sramežljiva i da oponaša druge. Ona preuzima svoju odgovornost i odlučna je u nakani da brani svoja stajališta, pa i od svojih saveznica, ne da bi im se protivila, već da bi pokušala uvjeriti ih. Njemačka je, dakle, važan sugovornik u Europi. Njezina gospodarska moć, njezin utjecaj u srednjem i istočnom dijelu Kontinenta, njezina nova diplomatska sloboda, trebali bi od nje načiniti uglednog saveznika. Amerikanci se nisu prevarili i udvaraju joj to više što još ne znaju kojim će smjerom krenuti europska politika. Oni imaju stanovite zasluge. Ne samo da su pedeset godina jamčili sigurnost, već su pružili veliku pomoć u času ujedinjenja. Oni ne propuštaju istaknuti da su bili prvi - i stanovito vrijeme i jedini - među saveznicima Bonna na Zapadu, koji su bez primisli podupirali njemačku težnju za ujedinjenjem. Sva njemačka izdanja nakon 1989. odaju istaknutu počast toj potpori. Njemački čelnici mogu biti zadovoljni. Prošlo je vrijeme kada ih je degaullistička Francuska stavljala pred nemoguć izbor između Pariza i Washingtona. Još je manje danas potrebno birati između SAD-a i Europe. Ipak, Nijemci bi se mogli naći u osjetljivim prilikama budu li Amerikanci više nastojali razviti bilateralne odnose s europskim partnerima, a ne s Europskom unijom koja i sama želi postati političkom, pače i vojnom silom. Neki misle da je kosovska kriza pokazala put kojim treba ići; drugi pak drže da je ona samo postavila temelje za europski identitet koji još treba potvrditi. Nijemci, kao i njihovi europski partneri, moraju dati na znanje SAD-u da se taj identitet neće odrediti polazeći od sučeljavanja s njima, već zajedno s njima", piše Daniel Vernet.