AU 8.VII.PR:I NACIONALISTI PROTIV MILOŠ.

AUSTRIJA DIE PRESSE 8. VII. 1999. I nacionalisti su protiv Miloševića "Lica se ne mijenjaju čitavo desetljeće - ni ona među masom prosvjednika ni ona na podijima: Vuk Drašković, koji je od 1989. vodio već osam 'odlučujućih bitaka' za vlast; Zoran Đinđić, vječni mladić kojem pripada budućnost; Vesna Pešić, ikona nepokorivosti. Redove oporbe neprekidno pune pali anđeli iz zbora Slobodana Miloševića - primjer je kalifornijski farmaceutski poduzetnik Milan Panić, kojeg je Milošević 1992. imenovao jugoslavenskim premijerom; menadžer Svjetske banke Dragoslav Avramović, koji je neko vrijeme obavljao dužnost guvernera narodne banke; Nebojša Čović, bivši gradonačelnik Beograda. Prosvjednici su obrazovani ljudi: učitelji, liječnici, inženjeri, ekonomisti - i u prvom redu studenti. Već godinama temelj moći režima ograničen je na dužnosnike propalog sustava samoupravljanja - i to ponajprije na starije naraštaje. Oporbu su činili 'moderni' građani - pa i u manjim gradovima, gdje živi posebno velik broj nekadašnjih gastarbeitera, tanak sloj onih koji su se osvrnuli po svijetu. Danas pak neki pokazatelji upućuju na zaključak da se ovih dana bar nešto mijenja. Treća skupina, nacionalno orijentirano građanstvo, koje je Miloševiću u početku klicalo da bi se nakon razvlašćenja pjesnika i kratkotrajnog predsjednika Dobrice Ćosića 1992. postupno povuklo u unutarnju emigraciju, danas jasnije podupire oporbu. Doduše, i ranije su mnogi izdanci uglednih beogradskih obitelji oštro osuđivali Miloševića: riječ je o opće cijenjenim osobama poput arhitekta Bogdana Bogdanovića ili diplomata Novaka Pribičevića. No, masa 'građanskog plemstva', koja se inače sjajno snalazila i za vrijeme Titova socijalizma, nije se željela suprotstaviti navodnim nacionalnim interesima Srbije, uporno se solidarizirajući s režimom. Čini se da je takvo ponašanje nepovratno nestalo. Pokazatelji su prvo jasno očitovanje crkve protiv Miloševića i okolnost da se među glavnim govornicima nedavnih prosvjeda našao i Milan Stojan Protić. Taj je 41-godišnjak znanstveni suradnik zloglasne beogradske akademije, koja je 1976. označila početak nacionalne faze u srpskoj politici. Ta je okolnost signalizirala da su danas pravi nacionalisti protiv Miloševića. Stare obitelji i nacionalno građanstvo ne raspolažu velikim brojem biračkih glasova, ali imaju dragocjenu moć definicije što Srbiji koristi a što joj škodi. Bez bar pasivne potpore tih krugova Milošević je običan upravitelj, koji se oslanja na propali sustav, policiju i agresivnu gomilu. Posljednji primjer promjene pružile su demonstracije u Čačku: 'Ispričavamo se cijelom svijetu zbog nečeg što su učinili vlastodršci a ne mi. Nismo mi pljačkali niti smo maltretirali i progonili ljude koji žive pored nas. Kao kršćani, obvezni smo prstom ukazati na vlastodršce', kazao je Protić. Drugi oporbenjaci mogu iznositi logične i pragmatične argumente ili jednostavno djelovati snagom svoje ličnosti, ali nitko od njih nema hrabrosti poput Protića iznositi na vidjelo nacionalnu sramotu. U dogledno vrijeme vlast u Beogradu još će se oslanjati na policiju i na kontrolu nad oskudnim gospodarskim resursima; njezin utjecaj na radništvo ostaje i dalje jak. Milošević, koji se već godinama vrlo rijetko pojavljuje u javnosti, sasvim se dobro snalazi i bez moralnog vodstva", zaključuje na kraju analize Norbert Mappes- Niediek.