IT-29.VI.-LA REPUBBLICA-IZBORI U BOLOGNI

ITALIJA LA REPUBBLICA 29. VI. 1999. Priručnik za ponovni poraz "Bologna nije više crvena, ali nije sve izgubljeno. Ljevica još ima čvrste korijene u zemlji, vodi vladu, ima stranku s razmjernom većinom i (opet razmjernu) kulturalnu hegemoniju, uživa međunarodni ugled i drži, sa saveznicima, polovicu birača. Dakle, pošto se izgubila Bologna, problem je kako izgubiti i ostatak? D'Alema, Veltroni i drugovi pokazali su da im nisu potrebni savjeti. Prije samo dvije godine Bologna je izgledala kao neosvojiva tvrđava, a Berlusconijev ponovni uspon kao san Emilia Fedea. Znači, išlo se pravim putem. Još malo hrabrosti, konačni udar, i cilj uništenja ljevice bit će izvršen. Pa ipak, do toga doći na ovaj način, gotovo slučajno, bez reda i uz minimalnu razliku u broju glasova, nije dostojno političkih profesionalca. Eto stoga nekoliko skromnih pravila, najosnovnije abecede za ubrzavanje procesa izumiranja, kako bi se izbjegla rasipanja glasova, suze, otrovi i rasprave. A - kao Airport '99. Film vladajuće ljevice. Politika i Italija općenito pate od, kao što znamo, od 'žalosnog provincijalizma'. Nakon opijanja eurom i ratom, lijekovima za sva zla, eto konačno kozmopolitskog premijera koji o unutarnjim pitanjima odlučuje u rimskoj zračnoj luci, između dva summita.(...) Na povratku, u predsjedničkom zrakoplovu, D'Alemi i Amatu pada na pamet originalna zamisao: smanjiti mirovine. Sindikati se protive, riskira se socijalni sukob i da se već sutra izgube izbori u Bologni? Ma, kakav davež, kakav provincijalizam. Bolje je odmah ponovno otputovati za Argentinu, opustiti se lijepim službenim posjetom. B - kao Bologna. Pedeset godina bila je model pobjedničke ljevice. Sada može postati modelom gubitničke ljevice. Radi se samo o tome da se potezi napravljeni u bivšoj crvenoj prijestolnici primjene u preostalim lijevim općinskim upravama.(...) Prije svega, izolirati stranku od društva i isključiti popularne ali samostalne ličnosti, poput La Forgie. Drugo izbjeći jake kandidature, kao Cacciari ili Bassolino ili Rutelli, one s kojima pobjeđuješ. Ići radije na neodoljivu privlačnost funkcionera, još bolje ako je dijete funkcionera, prepuštajući izbor stranačkoj birokraciji, kako bi se desnici mogao predati instrument 'odvojenih stranačkih' gradskih izbornih lista.(...) Poticati, pred glasovanje, raskole i žestoke rasprave u lijevom centru(...). Gradske četvrti posjećivati malo, a mnogo skupove. Ali, zaboga, ne intelektualne skupove, već skupove s televizijom. Često se pokazivati s mjesnim i državnim VIP-ovima. Ako čujete riječ kultura, imati pri ruci daljinski upravljač.(...) Ako se ne uspije promijeniti zemlja, onda treba mijenjati sebe. Važno je često mijenjati, ne stvari nego ideje, kratice i simbole. Svaki put s prezirom odbacujući one od prije godine ili mjesec dana. To zbunjuje birače i rješava dosadan problem neznalica. Biraču ljevice treba biti sasvim jasno da su razlozi zbog kojih je posljednji put glasovao za ljevicu bili sasvim pogrešni. Prave budalaštine, kažimo otvoreno. Tako prije no što još jednom ideš glasovati dobro razmisli. I po svoj prilici, ostani kod kuće. U dvojbi se bolje suzdržati. Kako ne bi opet pogriješio. D - kao dijalog. Da dijalogu s protivnicima, desnicom, Berlusconijem Fossom, Confcommercio-om, Finijem, Previtijem, Il Giornaleom. Il Fogliom i osuđenim socijalistima jer bi mogli biti u pravu. Ne dijalogu sa saveznicima, sindikatom ('konzervativna ljevica'), kritičarima ljevice, poštenim sucima jer su u krivu, bez obzira. Na mjesnoj razini dobar je dijalog s Rotary klubom, mjesnim industrijalcima i trgovcima i masonskom ložom, nije dobar dijalog s crvenim zadrugama, obrtnicima, sindikatima i tako dalje. E - kao birači (elettori). Važno ih je izgubiti.(...) Italija je već prihvatila većinski sustav i podijeljena je otprilika na pola između desnog centra i lijevog centra. Prelasci s jedne na drugu stranu minimalni su, stoga je prilično nekorisno ići za glasovima desnice. Zauzvrat nije teško demotivirati svoje birače. U stvarnosti Berlusconi od 1996. do 1999. nije osvojio glasove, kao što ni njegov Guazzaloca nije uvjerio niti jednog birača ljevice. Razliku između pobjede i poraza napravila je ljevica, koja je u tri godine izgubila dva i pol milijuna glasova, stranka u Bologni koja je pola baštine potrošila u četiri godine, i Bertolinijeva koja je između prvog i drugog kruga glasovanja uspjela izgubiti dvadeset tisuća birača. Jednom kada se otkrije to zlatno pravilo, stvar je obavljena(...)", piše Curzio Maltese.