NJ 5.VII.-FR-BORBA ZA VLAST U SRBIJI

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 5. VII. 1999. Borba za vlast bez demokrata "Beogradski se režim drži upute za uporabu koju je izradio pukovnik von Griesheim u njemačkoj revolucionarno-kontrarevolucionarnoj 1848. godini: protiv demokrata pomažu samo vojnici. To se geslo može proširiti. Vojska i paravojska jednostavno svojom nazočnošću straše protivna kretanja u narodu. Naoružani progone, ubijaju, teroriziraju zlim maštovitim sredstvima po nalogu države. Kad doista vlada rat, režim ne poznaje stranke, samo još odane podanike. Pa čak se i poraz krivotvori u pobjedu: tada su oponenti rata pobjedničkoj postrojbi zadali udarac u leđa. U Crnoj Gori Slobodan Milošević pokazuje državnu silu u odorama, obavlja pritisak njihovom jačom nazočnošću, kako bi slomio opravdanu želju za vlastitim putem. Poslušno pravosuđe sekundira, one koji dijele letke s kritikom režima uzima pod svoje, ali ne vidi ništa neobičnoga na Kosovu ni drugdje. A promidžba režima neproturječno napuhava, jer ne postoje slobodni mediji, bauk separatizma, svjesno previđajući da svaka jugoslavenska republika - postoje još svega dvije - po ustavu ima pravo istupiti iz saveza. No ne radi se o statusu Crne Gore nego o tomu da se, ponajprije u Srbiji, oporba priguši. Tamo, u Beogradu, odlučuje se o sudbini mafiozno-šovinističkog režima, nastalog iz raspada poslijeratnih sustava (istok). Momir Bulatović, u Crnoj Gori nadvladan demokratskim snagama, napredovao je međutim do položaja jugoslavenskog premijera, svoju je odanu regionalnu stranku htio uvući u blok beogradskih sustavnih stranaka - ne zbog stvaranja vlade nacionalnog jedinstva ili čak pomirenja, nego da se ostali još dublje raskole. Do jedinstva nije stalo ni odličnoj gospodi Vojislavu Šešelju, Vuku Draškoviću i ostalima. Jedan sudjeluje da u političkoj pljački mrtvih ne bi ostao podalje od stola. Drugi se drži podalje da bi bez problema pokupio što će možda iza njih ostati. A samo malobrojni ozbiljno ustraju na promjenama, koje nisu nužne samo u maloj Jugoslaviji. Popis čestitih oporbenih stranaka koje od skupa u Čačku žele krenuti zemljom i žele promjenu, dojmljivo je dugačak. No baš to potvrđuje temeljnu slabost građanskog otpora. Ne samo zbog tendencija raskola. Slabost otpora je slabost društva, rezultat povijesti. Beogradska 'politička klasa' daleko je od naroda. U biti je nastala iz tri elementa: nasljednika urbaniziranih bojara; socijalno uspješnih proizišlih iz aparata stranke (naraštajima jedine), uprave i gospodarstva; sve tanjeg sloja građanske buržoazije. Ta je kasta svjesna moći, beskrupulozna u primjeni prikladnih prividno teoretskih krilatica i bezbrižna u uzajamnom intrigantnom, površnom ophođenju. Od raspada Titove države na etnički definirane entitete, sve je više upadala u oblik ponašanja koji su tako reći njegovale vlastodržačke elite kraljevske diktature. To je atavistički. Odgovara okolnosti da se društvo nikada nije moglo oblikovati. Srpski narod malih seljaka brzo se pograđanštio. Trebala su samo dva naraštaja da od poljoprivrednog malog posjeda nastane industrijski način proizvodnje i sektor usluga. Još su 1955. dvije trećine živjele od obradivih površina. Sada samo nešto više od 18 posto. No samo je statistička uspomena što je industrija davala posao i egzistenciju za 40 posto ljudi: veliki su pogoni još prije zadnjeg rata i prije razaranja bombama bili boležljivi i zatvoreni. Socijalni učinak industrijalizacije pao je gotovo na ništicu, proletarizirani dio stanovništva osiromašen je, usitnjen i već zbog toga ga suvremene stranke, ako postoje osim baš one Miloševićeve, gotovo i neće pridobiti. Masovno iseljavanje inteligencije i školovanog dijela mladog radništva iz zemlje koja više ne nudi nikakve perspektive, zarazilo je ionako slabo civilno društvo političkom sušicom. Prema svijetu otvoreni, za rasprave raspoloženi Beograd, kakav je unatoč birokratskoj krutosti postojao za Titova života, pripada povijesti. Njegova ponovna izgradnja zadaća je za naraštaje. Oni koji se nadaju oslobodilačkoj snazi liberalizacije tržišta i ljekovitim mehanizmima samo putem izbora, prepuštaju se grdnom samozavaravanju. Ne treba nadvladati samo Miloševića i Šešelja nego i mnoge druge plaćeničke vođe. Srbija svoje društvo mora izgrađivati posve iznova i odozdo" - zaključuje Karl Grobe.