IT-1.VII.LA STAMPA-PACIFIZAM

ITALIJA LA STAMPA 1. VII. 1999. Nelegitimni pacifisti "Nedavno je u listu 'Corriere della Sera' objavljen strastveni članak Gallija Della Loggie o našem domaćem pacifizmu, koji je izazvao više polemika. Rat na Kosovu zapravo je na svijetlo iznio proturječja u ponašanju, ne samo kod nas nego i u drugim zemljama. Istodobno postoje, čini mi se, dva različita pacifizma. Prvoga diktira iskreno užasavanje pred ratom i njegovim posljedicama. To je raširen osjećaj u našoj zemlji, gdje ima duboke korijene i vjerske i društvene naravi. Ima korijen i u činjenici da su Talijani, tijekom stoljeća, izgubili mnogo više ratova nego što su ih dobili. To nije nevažna stvar. Mnogi su se iznenadili oduševljenjem kojime su se Tony Blair i javno mišljenje njegove zemlje bacili u kosovski sukob, tražeći čak sukob na terenu. Isto se dogodilo s Majorom u iračkom ratu i Thatcherovom u vrijeme Falklanda. No Englezi su pobijedili u svim ratovim u kojima su se borili još od vremena tridestogodišnjeg rata. Pacifistički osjećaji, međutim, osim u Italiji, rašireni su u Njemačkoj i Japanu, sve zemljama u kojima se posljednji rat pokazao katastrofom. Za Francusku se ne zna točno je li posljednji svjetski rat dobila ili izgubila, negdje je na pola, a u svakom slučaju, ako može, u borbu šalje Legiju stranaca. Amerikanci po svojoj kulturi i tradiciji bili su još ratoborniji u vlastitoj kući, negoli u tuđim kućama, no Vijetnam je stvorio snažan pacifistički pokret. Američko sudjelovanje u balkanskom ratu bilo je odlučujuće, ali ne i bez unutarnjeg protivljenja. Drugi 'pacifizam' (ovdje se ta riječ stavlja pod navodnike), prilično raširen u nas, kombinacija je općenite naklonosti spram oslobodilačkih pokreta i specifične antipatije spram Sjedinjenih Američkih Država. To je pacifizam koji prosvjeduje radi Oecalana, pošto je ovaj predstavnik borbene komunističke stranke, ali koji zanemaruje druge kurdske pokrete koji se protive ovom posljednjem, kao što je uvijek zanemarivao kosovarski pokret OVK-a jer je previše blizak SAD-u. To je pacifizam koji se solidarizira sa Chapasima, kao što se svojevremeno solidarizirao s Kubom ili Senderom Luminosom, no koji je ignorirao Sjevernu Irsku, jer tamo nema marksističke matrice. To je pacifizam koji nije pokazivao zanimanje dok je u Kambodži bio Pol Pot, ali kojega i sada ne diraju mnogo sukobi bez ideologija, poput onoga između Etiopije i Eritreje. Kao sva mišljenja, i ova su legitimna. Ono što je nelegitimno je da ih njihovi branitelji nazivaju pacifizmom.", piše Boris Biancheri.