IT-kriza-crkva IT-30.VI.AVVENIRE-PRAV.CRKVA-MILOŠEVIĆ ITALIJAAVVENIRE30. VI. 1999.Iznenadni pritisak na neugodnog diktatora"Koliko divizija ima Papa? Vječno pitanje kojim se izbjegava odgovor vratilo se u modu zahvaljujući Pavlu, koji
je od 1990. patrijarh Srpske pravoslavne crkve, i zahvaljujući Artemiju, crnogorskom mitropolitu. U samo nekoliko dana dvije najutjecajnije vjerske ličnosti 'ekskomunicirale' su Slobodana Miloševića, 'glavnog odgovornog za sve zlo koje je pogodilo Albance i Srbe'.(...)Možemo se samo nadati pobuni srpskog naroda, koji je već željan mira i manje krvoločnih, a inteligentnijih vođa. U tom smislu stajališta patrijarha Pavla mogu postati odlučujuća, poglavito ako će iskoristiti privrženost koju Crkva uživa u pokrajinama i kod gotovo 700.000 Srba iseljenih s teritorija koje je Miloševiće morao prepustiti Hrvatskoj i Bosni. Treba, međutim, paziti da se ne pomiješa uloga Pravoslavne crkve s pravoslavnom vjerom. Prema načertaniju, planu velike Srbije, kojemu se težilo u dva stoljeća nacionalizma kako bi se sve Srbe okupilo oko Beograda, a sve južne Slavene oko Srbije, odlučujuća je bila ova druga, to jest vjera.
ITALIJA
AVVENIRE
30. VI. 1999.
Iznenadni pritisak na neugodnog diktatora
"Koliko divizija ima Papa? Vječno pitanje kojim se izbjegava
odgovor vratilo se u modu zahvaljujući Pavlu, koji je od 1990.
patrijarh Srpske pravoslavne crkve, i zahvaljujući Artemiju,
crnogorskom mitropolitu. U samo nekoliko dana dvije najutjecajnije
vjerske ličnosti 'ekskomunicirale' su Slobodana Miloševića,
'glavnog odgovornog za sve zlo koje je pogodilo Albance i
Srbe'.(...)
Možemo se samo nadati pobuni srpskog naroda, koji je već željan mira
i manje krvoločnih, a inteligentnijih vođa. U tom smislu stajališta
patrijarha Pavla mogu postati odlučujuća, poglavito ako će
iskoristiti privrženost koju Crkva uživa u pokrajinama i kod gotovo
700.000 Srba iseljenih s teritorija koje je Miloševiće morao
prepustiti Hrvatskoj i Bosni. Treba, međutim, paziti da se ne
pomiješa uloga Pravoslavne crkve s pravoslavnom vjerom. Prema
načertaniju, planu velike Srbije, kojemu se težilo u dva stoljeća
nacionalizma kako bi se sve Srbe okupilo oko Beograda, a sve južne
Slavene oko Srbije, odlučujuća je bila ova druga, to jest vjera.
Stalno je, i ovih dana, pozivanje na srednjovjekovnog kralja
Dušana, vladara srpskog carstva, pravoslavca i sveca, zbog toga što
je bio suvremenik Bizanta kojega su zaposjeli Latini i Rusije koju
su nadzirali Mongoli.
Srpska pravoslavna crkva, po ljudima koji su je vodili, i djelima,
bila je često nepredvidljiv čimbenik, ali, sve u svemu, uvijek
unutar tog plana. Istine radi, još je 1997. patrijarh Pavle napao
Miloševića, i još se tada govorilo o 'možda odlučujućem
izguravanju' diktatora. No isti Pavle je 1991. govorio o genocidu
nad Srbima u Hrvatskoj, a 1992. o genocidu nad srpskom manjinom na
Kosovu. Kao što se bezbroj puta dogodilo u pravoslavnom svijetu,
Crkva si je zadržala prvenstveno zadaću posredovanja između
turnusnog vojvode i naroda određenog da ga slijedi. Iza moralnog
gnjeva spram sotone koji je na Srbe navukao bombe NATO-a, bojimo se
da ćemo ugledati političku akrobaciju, koja će možda moći ukloniti
Miloševića, spašavajući, međutim, ideju. Osuditi generala
oslobađajući vojsku, ukloniti vođu kako bi se iskupilo sve ostale.
To je upravo suprotno od onoga što Srbija treba (kao i sve zemlje
koje žele izići iz diktature; samo je Južna Afrika pozitivan
primjer). No ne zanašajmo se previše. Beograd je i u tome vješt: od
komunizma do nacional-socijalizma za manje od deset godina, bez
ijedne riječi o prošlosti. Brže čak i od majke Rusije", piše Fulvio
Scaglione.