IT-30.VI.AVVENIRE-PRAV.CRKVA-MILOŠEVIĆ

ITALIJA AVVENIRE 30. VI. 1999. Iznenadni pritisak na neugodnog diktatora "Koliko divizija ima Papa? Vječno pitanje kojim se izbjegava odgovor vratilo se u modu zahvaljujući Pavlu, koji je od 1990. patrijarh Srpske pravoslavne crkve, i zahvaljujući Artemiju, crnogorskom mitropolitu. U samo nekoliko dana dvije najutjecajnije vjerske ličnosti 'ekskomunicirale' su Slobodana Miloševića, 'glavnog odgovornog za sve zlo koje je pogodilo Albance i Srbe'.(...) Možemo se samo nadati pobuni srpskog naroda, koji je već željan mira i manje krvoločnih, a inteligentnijih vođa. U tom smislu stajališta patrijarha Pavla mogu postati odlučujuća, poglavito ako će iskoristiti privrženost koju Crkva uživa u pokrajinama i kod gotovo 700.000 Srba iseljenih s teritorija koje je Miloševiće morao prepustiti Hrvatskoj i Bosni. Treba, međutim, paziti da se ne pomiješa uloga Pravoslavne crkve s pravoslavnom vjerom. Prema načertaniju, planu velike Srbije, kojemu se težilo u dva stoljeća nacionalizma kako bi se sve Srbe okupilo oko Beograda, a sve južne Slavene oko Srbije, odlučujuća je bila ova druga, to jest vjera. Stalno je, i ovih dana, pozivanje na srednjovjekovnog kralja Dušana, vladara srpskog carstva, pravoslavca i sveca, zbog toga što je bio suvremenik Bizanta kojega su zaposjeli Latini i Rusije koju su nadzirali Mongoli. Srpska pravoslavna crkva, po ljudima koji su je vodili, i djelima, bila je često nepredvidljiv čimbenik, ali, sve u svemu, uvijek unutar tog plana. Istine radi, još je 1997. patrijarh Pavle napao Miloševića, i još se tada govorilo o 'možda odlučujućem izguravanju' diktatora. No isti Pavle je 1991. govorio o genocidu nad Srbima u Hrvatskoj, a 1992. o genocidu nad srpskom manjinom na Kosovu. Kao što se bezbroj puta dogodilo u pravoslavnom svijetu, Crkva si je zadržala prvenstveno zadaću posredovanja između turnusnog vojvode i naroda određenog da ga slijedi. Iza moralnog gnjeva spram sotone koji je na Srbe navukao bombe NATO-a, bojimo se da ćemo ugledati političku akrobaciju, koja će možda moći ukloniti Miloševića, spašavajući, međutim, ideju. Osuditi generala oslobađajući vojsku, ukloniti vođu kako bi se iskupilo sve ostale. To je upravo suprotno od onoga što Srbija treba (kao i sve zemlje koje žele izići iz diktature; samo je Južna Afrika pozitivan primjer). No ne zanašajmo se previše. Beograd je i u tome vješt: od komunizma do nacional-socijalizma za manje od deset godina, bez ijedne riječi o prošlosti. Brže čak i od majke Rusije", piše Fulvio Scaglione.