FR-LIBERATION 30.6.GRAPPOVA O REVIZIONIZMU

FRANCUSKA LIBERATION 30. VI. 1999. Revizionizam u stvarnom vremenu "Treba li u lipnju 1999. još sumnjati u postupak koji su redarstvene, vojne i paravojne snage sa sjedištem u Beogradu rabile da bi područje etnički očistile od dijela svog civilnog pučanstva? Od 1991. strašna se svjedočenja opetuju. Ako svako mjesto na kojemu leži više od četiri trupla žrtava političkog, vjerskog ili nekog drugog zločina, nazovemo zajedničkom grobnicom, onda, primjerice, treba znati da je u Hrvatskoj zabilježeno više od 117 zajedničkih grobnica koje potječu iz agresije 1991., među kojima su i one u Vukovaru (s više od dvjesto tijela) i u Berku, gdje je bilo 56 trupala, tj. deset posto stanovnika tog sela. Koliko zajedničkih grobnica ima na Kosovu? Koliko u Bosni? One iz Srebrenice bit će trajna ljaga Europe (više od osam tisuća ljudi je nestalo): svako ili gotovo svako očišćeno selo ima svoje mrtve, dok Sarajevo nije okruženo grobnicama jer je svojih deset tisuća mrtvih, uključujući i Srbe, zakopavalo pod bombama. Koliko mrtvih i koliko predvidljivih strahota da bi se došlo do zajedničkog shvaćanja Miloševićevih zločina? Je li bila potrebna patnja kosovskih Albanaca? Kao da se moralo dogoditi nešto strašno da bi se napokon predusrela pomutnja koja je u Francuskoj obilježavala primitak najgorih vijesti nakon 1991. i da bi se omelo sprječavanje svih najavljenih ubojstava. Od 1991. nesuglasice oko tumačenja nisu prestale: vrjednovanje događaja na terenu, priroda Miloševićeve vlasti, stvarnost njegova djelovanja, napokon, smisao i djelotvornost NATO-ovih udara stalno su bili pod znakom pitanja. Ta je javna rasprava obilježena širokom lepezom stajališta, budući da sve strane, pa i ona za koju se misli da je protivnička, iznose svoje mišljenje, što se može pripisati u zaslugu našoj demokraciji. No već osam godina, sukob različitih tumačenja tiče se samih činjenica, a ne samo komentara o njima. On stvara zbrku koja je sve do proljeća 1999. onemogućivala logično utvrđivanje činjenica, njihovo unošenje u povijesnu stvarnost i vrjednovanje. Prvi čimbenik pomutnje tiče se čudnog neslaganja između inačice stvarnosti koju oslikava Povjerenstvo UN-a za ljudska prava - čijih sedamnaest izvješća stalno upozorava na agresora i na strašno opetovanje 'etničkog čišćenja' - i diplomatskog, političkog i vojnog govora istog UN-a: u njemu se agresor nije imenovao, već se govorilo o građanskom ratu između strana koje su gotovo jednake u zločinima i među kojima je jedino ispravno bilo stajalište humanitarne neutralnosti. Isto je zakonsko tijelo, dakle, nudilo dvije nespojive dijagnoze, dok je na terenu nesreća postajala sve većom. Od početka sukoba, u javnosti se stvorio dojam nesigurnosti kada je riječ o samim činjenicama, a tragične vijesti koje su govorile o Miloševićevu političkom zločinu, kao da su propadale u ponor nevjerice i obrambenog mrtvila. Drugi čimbenik zbrke: izuzetno zločinačko nasilje tijekom etničkog čišćenja, pri čemu se činilo da nevjerojatne vijesti poput onih o sustavnim silovanjima (kolovoz 1992.) jesu zapravo sumnjive glasine, pretjerivanja u promidžbi koja se pozivaju na neobično divljaštvo. Prve tri godine sukoba, mi smo s nekom vrstom zbunjene sumnje dočekivali te strahote iz nekog drugog doba: priče o zvjerstvima izazivaju jaku čežnju za nerazumijevanjem koje je povezano s pesimističnim, dakle otmjenim presudama koje kažu da je to tako, mržnja, silovanja, ratovi, napose na divljem Balkanu. Dakle, sama težina zločina počinjenih na terenu služila im je u početku kao krinka, kao nevjerojatno pretjerivanje pred kojim je ozbiljno samo ublažavanje tona i sumnja. (...) Tom revizionizmu u stvarnom vremenu nije lako preokrenuti shvaćanje činjenica, ali nam iskustvo iz Drugoga svjetskog rata kazuje da revizionizam ima budućnost. (...) Pitanje će mučiti sljedeće stoljeće, kao i pitanje patnje stanovnika Srebrenice: zašto se to dopustilo? Što više vrijeme prolazi, to manje se tako zakopani mrtvi mogu povijesno zaboraviti. U našoj francuskoj kulturi, koju je obilježio Hugo, upoznati se s političkom samovoljom, uzročnikom nepravde i zala, uznemirava svjedoka koji je do nedavno sjedio pred zaslonom: poštovanje priče preživjele žrtve udružuje se s logičnom potrebom da se pred selom koje je zauvijek razoreno za dva sata, razmišlja o crnim brojkama svjedočenja kojih nema, svjedočenja o uspjelim silovanjima, bez tragova. (...) Prije dokaza koji dolaze prekasno, slutnja nepoznatog mrtvog muškarca i nepoznate mrtve žene mora, dok je još vrijeme, prisiliti svjedoka na svetu vjernost prema inačici koja nedostaje. Svjedočenje preživjelog vrijedi za one kojih nema", piše Veronique Nahoum-Grappe, sociolog.