NJ 17.VI.-TAZ-I ŠTO SADA

NJMEAČKA DIE TAGESZEITUNG 17. VI. 1999. I što sada? "Rat je, za sada, završen. Jugoslavenska vojska, srpska policija i paravojne postrojbe povlače se s Kosova. NATO ulazi, a naoružani borci OVK-a pobjedonosno izlaze iz šuma i s planina u gradove. Izbjeglice se radosno vraćaju iz Makedonije, Albanije i Crne Gore u svoju razorenu domovinu, a Srbi masovno, puni straha, napuštaju svoje domove. Boje se osvete Albanaca i ne vjeruju da bi ih NATO-ove postrojbe mogle zaštititi od odmazde OVK-a. Još prije dolaska zime, 'kolijevka srpstva' bit će manje ili više bez Srba. No, etnički čisto Kosovo pod nadzorom 50 tisuća teško naoružanih NATO-ovih vojnika, planski oslobođeno desetogodišnje represije srpske države (masovni bijeg srpskog civilnog stanovništva nije bio planiran) nije konačno rješenje, nego početak niza problema na koje će nailaziti međunarodna zajednica. Je li ona na to spremna, za razliku od uobičajene njezine spremnosti na Balkanu, pokazat će se uskoro. Vojna NATO-ova pobjeda je nedvojbena, a OVK se na nju može privjesiti. No, san svih kosovskih Albanaca - neovisno, suvereno Kosovo - nisu ostvarili. Na Kosovu se, za razliku od Bosne, neskriveno uvodi međunarodni protektorat. Neće kosovski Albanci, nego Amerika i EU određivati tko će upravljati pokrajinom koja formalno ostaje u okviru Srbije i hoće li to biti umjereni politički vođa Ibrahim Rugova, koji uživa potporu Zapada, ili ograničeni OVK. Zapadu je dosta novih, malih, problematičnih država. NATO, koji se priprema za jako dug boravak na Kosovu, ne mora samo spriječiti ulazak jugoslavenske vojske, nego oružanom silom ugušiti svaki pokušaj da Kosovo postane nezavisna država. Jer, bila bi preopasna lančana reakcija koja se može očekivati u Makedoniji, gdje Albanci čine gotovo trećinu stanovništva i gdje zbijeni žive uz granicu s Kosovom. Isto vrijedi za etnički raskomadanu Bosnu, koju na okupu drži samo oružana sila. Okrutna okupacijska sila napustila je Kosovo, ali uskoro, nakon prvog osjećaja veselja što su se riješili Srba, mnogi Albanci neće NATO držati zaštitnom snagom, nego manje okrutnom okupacijskom silom. Najkasnije kad britanski vrhovni zapovjednik, general Jackson, dobije zapovijed da provede političke ciljeve Zapada. Kad dođe do toga buđenja, NATO bi trebao biti pripremljen na mogućnost da će barem tvrda jezgra OVK-a nastaviti oružanu borbu za željenu neovisnost Kosova. Albanska bi gerila uskoro mogla usmjeriti oružje na dosadašnjeg saveznika. OVK je prikupio dovoljno iskustva u dugogodišnjim napadima na srpske policajce. No, zato su tu i britanske postrojbe posebne namjene koje su učile u Irskoj kako se postupa s dosadnim borcima za slobodu. NATO za sada ni ne pokušava razoružati OVK. Dat će im nekoliko dana da ih narod slavi kao junake. No, što će se dogoditi poslije toga? Vodstvo OVK-a u Rambouilletu je s mukom bilo prisiljeno potpisati mirovni plan međunarodne zajednice koji isključuje neovisnost Kosova. Tada se čak dogodio puč unutar OVK-a, jer čvrstorukaši nisu željeli pregovarati ni o čemu osim o suverenom Kosovu. Najmanje u što se OVK htio upustiti jest da ga Zapad prizna kao legalnu oružanu snagu Kosova. Dok je cijeli svijet zaokupljen senzacionalnim ulaskom NATO-a na Kosovo, najvećom akcijom Saveza od njegova osnivanja, Milošević pokušava poraz pretvoriti u pobjedu. Sa svojom svitom prolazi svojom razorenom zemljom, dopušta da ga slave kao mirotvorca i uspješnog stratega i obećava narodu senzacionalnu obnovu, sada kad je obrambeni rat završio zahvaljujući njegovoj 'mudroj mirovnoj politici'. Državni mediji prikazuju narodne mase, koje se histerično guraju oko njegovih tjelohranitelja, kako uzalud pokušavaju dodirnuti 'spasitelja srpskoga naroda'. Kamere snimaju opijena, dirnuta lica, mnogi nose veliku sliku srpskoga predsjednika, a neki viču: 'Slobo! Slobo!' I to uspijeva. Barem za sada. Radost što više ne padaju bombe golema je. Poslije Slovenije, Hrvatske i Bosne, preživjeli su još jedan, i to najažešći rat s najjačom ratnom mašinerijom u povijesti. Preživjeti u Srbiji znači pobijediti pa, dakle, oni slave pobjedu. Mnogi, ali ne svi. Rat u Hrvatskoj završio je egzodusom Srba. Stotine tisuća srpskih izbjeglica preplavile su Srbiju. Režim je slavio pobjedu. Poslije krvavoga rata u Bosni Srbi iz 'republike srpske' u Daytonu su morali odustati od svoje nezavisnosti i pridruživanja matičnoj zemlji. Srpski je režim slavio pobjedu. Sada slavi pobjedu, a izbjegličke povorke Srba s Kosova na putu su prema Srbiji. Samo što to većina Srba u Srbiji još ne zna. Teško je sagledati što će se dogoditi kad saznaju da Srbi masovno napuštaju Kosovo, da Srbi više na Kosovu nemaju što reći, da NATO nadzire državne granice, da po 'svetoj srpskoj zemlji' hodaju samo Albanci i da su srednjovjekovni srpski pravoslavni manastiri odsječeni od Srbije. I što će se dogoditi kad iz inozemstva ne dođe financijska pomoć i kad zapne pompozno najavljena obnova Srbije. Ako zimi ne bude dovoljno struje, ako ne bude grijanja, ako socijalna nevolja počne pritiskati neviđenom silom. EU je u Bonnu uvijeno najavio, a ministar obrane jasno je grmio: sve dok ratni zločinac Milošević ostane na vlasti, nema ništa od pomoći Zapada. Lijep, okrugli zatvoreni krug: jer zemlja koja je bombardiranjima vraćena u kameno doba, izolirana od Zapada, s apsolutističkim režimom, nije baš plodno tlo za demokraciju. Tako će Srbija ostati prepuštena sama sebi i Miloševiću. U Srbiji još vlada ratno pravo. Oporba je i dalje pritisnuta leđima uza zid, a u neovisnim se medijima oprezno formulirani kritički tonovi mogu razabrati samo između redaka. A cijela vojska, policija i paravojska koje su na Kosovu provodile Miloševićevu vlast, sada dolaze u Srbiju. Frustrirana vojska, nervozna policija. Većina njih nisu ratni zločinci, uglavnom su to 19-godišnji mladići koji su služili svoj vojni rok. Ili policajci koji su se za svoju zemlju borili protiv terorista i sada, jednako kao OVK, očekuju da ih smatraju junacima. Manje je vjerojatno da će se ljudi u odorama okrenuti protiv režima. Vjerojatnije je da će i dalje braniti domovinu, ali ovoga puta protiv 'pete kolone'. Srpska oporba slaba je i zavađena. Pokušava uvjeriti narod da je Milošević odgovoran za rat, za gubitak Kosova i za najnoviji egzodus Srba. Još uvijek bojažljivo, bez uspjeha. Ipak je neočekivano najoštrija kritika Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve: Milošević mora podnijeti ostavku kako bi narodu omogućio bogobojazan život dostojan čovjeka, rečeno je kristalno jasno u episkopovoj izjavi. I što sada? Idućih će se mjeseci pokazati hoće li Srbija upasti u beskrajnu apatiju ili će zemlju potresati nemiri s nesigurnim ishodom" - piše Andrej Ivanji.