US 16. VI. WP SRP NACIONALIZAM

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 16. VI. 1999. Jugoslavija u Titovo doba "Srpski nacionalizam nije bio veliki problem kad sam, početkom sedamdesetih, živio u Beogradu kao dopisnik iz inozemstva. Srbi su još izgledali silno mirni u 'velikoj' Jugoslaviji, koja je cvjetala gospodarski, kao i, na mnogo načina, politički. Srbi su provodili godišnje odmore na hrvatskoj obali, ženili Slovenke i Bosanke, i općenito su se uklapali u ugodan balkanski 'lonac za taljenje' (melting pot, eng., mjesto gdje se susreću i međusobno miješaju ili stapaju veoma različiti elementi, op. prev.)", piše Dan Morgan. "Govorilo se o sve većim zahtjevima nacionalista u Hrvatskoj, Sloveniji i na Kosovu. Oni su ispitivali granice novih sloboda i regionalne autonomije koju je odobrio glasoviti jugoslavenski komunistički vođa Josip Broz Tito. Na poticaj gospodarskih reformista, Tito je slabio centralizirani politički nadzor. Godine 1974. novi je ustav donio veće gospodarske i političke ovlasti regionalnim vođama u Zagrebu, Ljubljani i Prištini. Uslijedile su provale nacionalističke retorike političara i tiska, čemu se Tito na posljetku suprotstavio. Možda je najumjerenija retorika stigla od srpskoga komunističkog vođe, uglednog intelektualca Marka Nikežića. Beogradsi tisak, tada među najboljima u komnističkom svijetu, zauzeo je negodujuće, iako prilično odmjereno stajalište prema nacionalističkom raspoloženju koje se razvijalo izvan granica Srbije. No, u godinama koje su uslijedile, opadala je razina zadovoljstva Srba unutar Jugoslavije. Putujući Kosovom 1970., doživio sam 'albansko proljeće' u punom zamahu, a Tito ga je njegovao. Albanski se jezik koristio, uz srpski, na kosovskom sveučilištu, i Shakespearove su se drame mogle čitati na albanskom. Srpski je politički nadzor popuštao. Albanci i Srbi dijelili su moć u gradskim i pokrajinskim upravama. Tito je vjerovao da će ustupci ublažiti napetosti koje su 1968. izbile za pobune oko 850.000 kosovskih Albanaca. Njegov je poredak smatrao Kosovo 'jugoslavenskim problemom broj jedan', pa je provodio prosvijećenu politiku utemeljenu na gospodarskoj pomoći bogatijih sjevernih republika. No, ono što smo mi zapadni izvjestitelji pozdravili kao 'političku renesansu' za Albance, nije bilo tako dobro za srpske obitelji i poljoprivrednike. Dok je komunistički politički stroj, koji je podupirao Tita, pokazivao svoju snagu sedamdesetih i osamdesetih, Srbija se osjećala sve ugroženijom, a mnogi su Srbi napustili područje i otišli u Srbiju. Kad sam prvi put posjetio Kosovo 1970., tamo je živjelo 350.000 Srba. Početkom rata, ove godine, bilo ih je manje od 200.000. Albansko se stanovništvo više nego udvostručilo. Sa srpskog stajališta, srpski su interesi bivali sve ugroženiji poslije Titove smrti, 1980 godine. Titoistički sustav koji je nadzirao Jugoslaviju poslije Drugoga svjetskog rata bio je oprezan prema srpskom nacionalizmu. Granice šest republika bile su povučene tako da dijele Srbe i isključuju mogućnost stvaranja velike Srbije, koja bi mogla dominirati ostatkom zemlje. No, tako dugo dok je Jugoslaviju vodila centralizirana komunistička država, razbacano srpsko stanovništvo u Bosni, Hrvatskoj i Kosovu osjećalo se sigurnim. S decentralizacijom, međutim, taj se osjećaj sigurnosti smanjio, a sjeme otrovnog srpskog nacionalizma počelo je klijati. Zatim je došlo do raspada. Odluke Hrvatske i Slovenije da jednostrano proglase svoju neovisnost, 1991. godine, ostavila je na suhome srpske manjine, a nije im pružila nikakva jamstva za njihov budući status. Raspad je omogućio Hrvatskoj da zadrži prihode od unosnoga turističkog prometa te ostavio srbijanske tvornice na milost i nemilost svježih neovisnih susjeda koji nisu namjeravali nastaviti gospodarsku suradnju. U Hrvatskoj, Srbi su bili uklonjeni s viših položaja u vladi i u poslovnom svijetu, srpski su policajci razoružani, a tisuće Srba pobjeglo je iz sela u istočnoj Slavoniji. Zapad je tu bio suučesnik. Sjedinjene su se Države suprotstavile raspadu, ali bez 'snage', kao što u svojoj knjizi 'Završiti rat' piše američki izaslanik Richard Holbrooke. Washington je na koncu slijedio njemačko vodstvo u priznavanju hrvatske države. Suočeni s nizom neprijepornih činjenica, u igru su ušli srpski značaj i osobni demoni Slobodna Miloševića. U zamahu nacionalne paranoje, na površinu je opet izbila srpska mračna povijest krvavih djela protiv Muslimana, Albanaca i Titovih partizana. Umjesto da djeluje diplomatskim putem - i iskoristi američke i europske prijatelje koje je stekao kao bankar - Milošević je zaigrao na nacionalističku kartu i izabrao silu. U jesen 1991., njegovi su generali sravnili sa zemljom slikoviti stari hrvatski grad Vukovar, u predigri onoga što se kasnije dogodilo u Sarajevu, Srebrenici i na Kosovu. No, iz Hrvatske su prognane tisuće Srba. Vukovar, koji je Srbija osvojila uz mnogo izgubljenih života, vraćen je Hrvatskoj. NATO je opustošio samu Srbiju. Vodeći su Srbi optuženi za ratne zločine, a svijet Srbe izjednačuje s ljudima s crnim maskama na licima. U svojim požutjelim novinskim isječcima iz Balkana sedamdesetih godina, ne mogu naći mnogo navještaja užasa. No, možda je to dobar znak. On govori da srpski nacionalizam nije zadan. On nestaje u političkom okolišu u kojemu se Srbi osjećaju sigurnima. Kako ponovno stvoriti takvo ozračje, nakon što su Srbi učinili toliko toga da ugroze sigurnost drugih, sljedeći je izazov za međunarodnu zajednicu. Mnoštvo je europskih obrazaca. Francuska i Engleska prigrlile su poslije Drugog svjetskog rata Njemačku u NATO i Europsku uniju. Na Balkanu postoji i drugi model: bivša Jugoslavija. Ona nikada neće biti kakva je bila. Ali ona bi omogućila strukturu za integraciju gospodarskih i sigurnosnih interesa koji bi mogli zacijeliti rane i obuzdati srpske demone, odluče li ljudi dobre volje u Beogradu i Zagrebu to postići."