ŠV 15. VI. NZZ: RUSKI SU POTEZI USMJERENI NA KRATKOROČNE EFEKTE

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 15. VI. 1999. Loš stil u Moskvi "Iako zapadne vlade nastoje izbjeći dramatična očitovanja, sasvim je jasno da je malena postrojba ruskih vojnika, koja je tijekom vikenda bez dogovora s NATO-om ušla na Kosovo kao prvi strani vojni kontingent i tamo u kratkom roku zaposjela prištinsku zračnu luku, razljutila je NATO i dovela ga u neugodan položaj, dok će neki u Moskvi i Beogradu vjerojatno trljati ruke zbog tog uspješnog iznenadnog poteza. Naime, pokazali su cijelome svijetu da čak ni moćni NATO ne može praviti svoje račune bez Rusije! No, iako će u Moskvi kratkoročno pobuditi zadovoljstvo, takvi osjećaji nisu znak promišljene politike i dugoročne interesne računice. Drskom akcijom svojih 200 vojnika predsjednik Jeljcin istodobno je dodatno oslabio svoju vjerodostojnost u ulozi predvidivog partnera Zapada. U ovome slučaju Jeljcinu i nekim njegovim ljutitim generalima bilo je očito važnije nasamariti NATO brzim trikom nego pokazati spremnost na ozbiljnu suradnju u izgradnji djelotvorne mirovne postrojbe na Kosovu. Osim toga, ozbiljnost ruskog 'peace-keepinga' dovedena je u pitanje i nonšalantnom i samovoljnom odlukom 200 vojnika da napuste svoje dotadašnje položaje u Bosni - gdje još ni izdaleka nisu riješene sigurnosne zadaće, povjerene međunarodnim postrojbama. Važno je također napomenuti da je opisana epizoda ponovno potvrdila da su zbrka i grubost među malobrojnim konstantama Jeljcinovog stila vladanja u sumrak njegove vladavine u Kremlju. Budući da premijer Stepašin i ministar vanjskih poslova Ivanov, po vlastitim riječima, nisu imali pojma tko je zapravo izdao zapovijed o neplaniranom ulasku ruskih snaga na Kosovo, njihove izjave predstavljaju otvoreno priznanje da u ruskoj vladi ljevica ne zna što radi desnica. No, kad ruski ministar vanjskih poslova Ivanov izjavi da je hitanje malenog kontingenta u Prištinu bila pogreška, da bi potom ministarstvo obrane ponosno objavilo da je manevar dogovoren 'na najvišoj razini' te da je predsjednik Jeljcin u međuvremenu promaknuo zapovjednika postrojbe na Kosovu u čin general-pukovnika, tada se promatrač može zapravo samo sažaliti nad ismijanim ministrom vanjskih poslova. Sljedećeg će vikenda Jeljcin (ako mu to zdravlje dopusti) i ruski ministar vanjskih poslova kojeg je tako bezobzirno osramotio, imati priliku na sastanku na vrhu skupine G-8 u Koelnu zajedno sa svojim zapadnim kolegama raspraviti - osim o pitanju Kosova - i o problemu dodatnog otpisa dugova i kreditne pomoći, vjerojatno daleko važnijem za rusku budućnost. Ako Jeljcin razmišlja o dugoročnim posljedicama svoje politike, ne bi smio izgubiti iz vida okolnost da bi rusko ponašanje na Kosovu i zapadna velikodušnost u pitanju kredita mogli na neki način biti povezani. Možda je ispravno zalaganje vlada članica NATO-a za 'uključivanje' Rusije u napore usmjerene na rješavanje kosovske krize. Dugoročni je interes Zapada i Rusije da nakon završetka hladnog rata napori, usmjereni na izgradnju atlantsko-ruskog partnerstva koje zaslužuje taj naziv, ne budu zbog nekog iznenađenja zanemareni ili čak kratkoročno prekinuti. Nakon početne potpuno jednostrane galame oko intervencije NATO-a u kosovsku tragediju, Kremlj je kasnijim misijama posrednika Černomirdina bar pokazao da je sposoban učiti o vlastitim mogućnostima i granicama. No, usprkos razumijevanju za pojačanu potrebu nesigurne ruske duše za brzim uspjesima, Jeljcin je svojom psinom u Prištini učinio medvjeđu uslugu nadi da će njegova politika očitovati veću dozu kooperativne racionalnosti", zaključuje Reinhard Meier.