FRANCUSKA-LE MONDE OD 13.6.99.RUSI I KOSOVO

FRANCUSKA LE MONDE 13. VI. 1999. Moskva ne želi nadzor nad operacijama prepustiti Zapadu "Rusija vješto koristi hotimične neodređenosti u odlukama međunarodne zajednice koje su privele kraju djelatnu fazu rata na Kosovu. Već nekoliko tjedana rasprave između Moskve i NATO-a tiču se raspoređivanja međunarodnih sigurnosnih snaga, njihova sastava i zapovijedanja. U početku Rusi nisu pristajali da zemlje koje su sudjelovale u bombardiranju Srbije sudjeluju u tim snagama, niti da, a fortiori, 'u središtu' snaga bude NATO, kao što je to tražio Zapad. Oni su morali promijeniti svoje zahtjeve i na koncu prihvatiti da se 'međunarodne snage sigurnosti uglavnom temelje na sudjelovanju NATO-a, pod jedinstvenim zapovjedništvom i nadzorom'. To je izraz koji se rabio u tekstu što su ga 2. VI. Slobodanu Miloševiću predali finski predsjednik Martti Ahtisaari i posebni izaslanik Borisa Jeljcina Viktor Černomirdin. No, ta rečenica nije uvrštena u rezoluciju koju je pripremila skupina G-8 i koju je tjedan dana kasnije prihvatilo Vijeće sigurnosti UN-a. Bio je to uvjet da Rusija glasuje za tekst i da ga Kina pusti da prođe, zahvaljujući svojoj suzdržanosti. Zapad i Rusi ne tumače na isti način sporazume koje su potpisali. Prihvaćajući neodređene izraze, prvi su htjeli provesti plan koji je pripremio NATO za dolazak sigurnosnih snaga na Kosovo: zajedničko zapovjedništvo NATO-a - kao u Bosni - vojne zone pod nadzorom pet članica NATO-a, s vojnicima različitih nacionalnosti, uključujući Ruse. No, ovi nisu na isti način čitali tekst. Oni traže da jedna zona bude pod njihovim nadzorom, najbolje na sjeveru Kosova gdje je najveći broj Srba, i ne žele biti pod NATO-ovim zapovjedništvom: za njih izraz 'jedinstveno zapovjedništvo' znači sudjelovanje UN-a. Zapad nije htio jednu zonu povjeriti Rusiji jer u tomu vidi uvod u podjelu Kosova i ne želi opetovati iskustvo UNPROFOR-a, kad su 'modre kacige' bile pod zapovjedništvom UN-a. On se prisjeća i kako su Rusi, kad su u veljači 1994. prvi put došli u Bosnu u sklopu UN-a, više ometali nego podupirali rad UNPROFOR-a. Svojim ulaskom na Kosovo Rusi su si zajamčili prednost u pregovorima sa Zapadom koji zastupa zamjenik državne tajnice Strobe Talbott. Njihov je sastav ograničen; ruski vojnici koji su došli iz Bosne zavise o NATO-u kad je riječ o dobavi goriva i namirnica. Unatoč svemu, Moskva je dobila jedan bod. Stvarnim se suparništvom između vojnika i političara u Rusiji ne da sve protumačiti. Ono je, uostalom, jako korisno i može Kremlju omogućiti da pomakne svoje pješake, a da ne ugrozi dijalog sa Sjevernoatlantskim savezom. Viktor Černomirdin, kojega vojnici i nacionalističko-komunistička većina u Dumi drže previše 'mekanim' u pregovorima sa Zapadom, sam je u petak u razgovoru za talijanski list 'La Repubblica' podsjetio da će ruski sastav sudjelovati u KFOR-u 'uz snage zemalja NATO-a i neutralnih zemalja, s vlastitim zapovjedništvom i točno određenim zadaćama i odgovornostima'. Kakve zadaće žele ostvariti Rusi? Oni ne žele NATO-u prepustiti nadzor nad protektoratom koji se uvodi na Kosovu i izvan pokrajine, na čitavom Balkanu. Zato oni traže jedno mjesto u civilnoj upravi koju bi Jacques Chirac htio povjeriti EU-u. Na vojnom polju, oni ne žele - čak ni posredno - biti pod okriljem NATO-a. To manje što su im jugoslavenski ratovi omogućili da se s oružanom snagom vrate na područje odakle su bili protjerani nakon razlaza s Titom 1948. i prekidom odnosa s Albanijom Envera Hoxhe, početkom 60-ih. Sigurno je da Rusija, koja prima infuziju od međunarodnih financijskih ustanova, danas nema mogućnosti za ostvarivanje svoje težnje. Pobjedonosni ulazak stotinjak ruskih vojnika u kosovsku prijestolnicu mala je uvreda, a ne iznenadni preokret. Priština 1999. nije Berlin 1945. No, Rusija pronalazi svoje mjesto čekajući bolje dane. Mašući čas prošlom slavom, čas sadašnjim slabostima, ona želi da je Zapad, koji je gdjekada sklon da je zanemari, zadrži u dobrom sjećanju. Ona se pripremila za važnu ulogu u završetku rata na Kosovu i želi da se s njom računa i podsjeća da se ne može bez njezina pristanka, osim po cijenu neugodnosti. Boris Jeljcin i njegovi suradnici jamačno su sigurni kako sporazum sa Zapadom odgovara dugoročnim interesima njihove zemlje, ali ne odustaju od postavljanja sve većih zahtjeva", piše Daniel Vernet.