NJ 9. VI. SZ: OPTUŽNICA PROTIV MILOŠEVIĆA - FARSA?

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 9. VI. 1999. Nepravda jačeg "Sud u Haagu skupio je hrabrost i podigao optužnicu protiv šefa jugoslavenske države Slobodana Miloševića. Taj se korak po svojoj hrabrosti može usporediti s eventualnom odlukom pravnika u Santiagu (Čile) da krajem 1944. izdaju zapovijed o uhićenju Adolfa Hitlera. Spomenuti je korak očito tako iscrpio sposobnost rasuđivanja haaškog suda da ovaj gotovo nije razmišljao o njegovim mogućim posljedicama. Postoje dvije mogućnosti da međunarodni sud goni ratne zločince. Prva mogućnost obuhvaća zajedničko djelovanje svih država budući da je njihov zajednički interes da se rat ne pretvori u potpuno bezakonje. Države izručuju vlastite zločince sudu i prihvaćaju suđenje njihovim državljanima, uhvaćenim izvan njihovih granica. Prednost te mogućnosti jest međunarodna suradnja, a nedostatak je činjenica da ništa ne može biti učinjeno protiv volje države koja odbija izručiti zločince. Druga mogućnost predviđa nadređenost suda državama, prema tome, da on može hvatati i osuđivati zločince i protiv volje njihovih matičnih država, tj. onih za čiji su račun oni činili nedjela. To znači da pravorijek, tj. zapovijed suda o uhićenju, mora biti provedena silom. U odnosu prema suverenim državama to zapravo znači vođenje rata. U ratu pak ne pobjeđuje pravedna već jača strana, koja može suditi protivničkoj strani zbog navodnih ili uistinu počinjenih zločina. A haaški bi se sud morao baviti ratni zločincima općenito - bez obzira na pitanje tko je pobijedio. A kako će haaški sud nametnuti svoj autoritet u odnosu prema pobjednicima ako ovi uskrate izručenje svojih ratnih zločinaca ili ako ustvrde da nisu počinili zločine? Budući da sud nema vlastitu oružanu silu, ne preostaje mu ništa drugo nego da postane sudom pobjednika ili da povede rat protiv pobjednika kako bi se domogao njihovih zločinaca. Ne nedostaju sudovi - oni mogu biti brzo uspostavljeni. Nedostaje pandan državnom monopolu na uporabu sile, oslonac svakog suda koji ne želi postati vlastitom karikaturom. Tko živi u dobro uređenoj suvremenoj državi, lako to zaboravlja. Ljudi u srednjem vijeku i u prvoj polovini novog doba imali su podjednako jasne predodžbe o zakonima i njihovom kršenju kao i mi. No, tek nakon što je suvremena država nametnula svoj monopol na uporabu sile, stvoreni su uvjeti za ostvarivanje (doduše samo unutardržavnog) mira kao pravnog stanja bez stalnih ratnih akcija. Ako međunarodna zajednica danas ima ikakvu zadaću, tada je to stvaranje legitimnog i djelotvornog, širom svijeta priznatog monopola na uporabu sile, koji će nadzirati međunarodni sudovi. Nedostatak takvog monopola očituje i NATO-ova ratna kampanja, što se manje ili više smatra policijskom akcijom. Naime, ta akcija uništava - navodno radi spašavanja nevinih - čitavu jednu zemlju, gospodarski upropaštavajući i niz susjednih zemalja koje ne sudjeluju u sukobu. Nijedna civilizirana država ne bi si mogla priuštiti takav postupak na unutarnjopolitičkoj razini. Državni poglavari do sada su uglavnom bili pošteđeni sudskog gonjenja ne zato što nitko ne bi njihova djela smatrao zločinima već zato što nije postojao sud koji bi ih mogao djelotvorno osuditi. Haaški sud smatra da ima tu moć. Pritom valja napomenuti da je u slučaju Slobodana Miloševića podjednako ovisan o noževima pobjednika kao i raniji sudovi koje su izravno osnivali pobjednici. Podignuta optužnica haaškog suda nije čin nezavisnosti već gesta pokoravanja pobjednicima - iako ovi možda uopće nisu sretni zbog toga poteza, budući da im sužava manevarski prostor", zaključuje Joerg Fisch, redovni sveučilišni profesor za suvremenu povijest.