US 7. VI. IHT HOAGLAND KOS

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 7. VI. 1999. Masovni ubojica je zaustavljen, ali ne i uhvaćen "Sjedinjene Države i njihove europske saveznice nanijele su značajan i potreban poraz srpskim snagama na Kosovu uporabom zračnih snaga, ali to ne bi smjele smatrati pobjedom nad Slobodanom Miloševićem i snagama zla koje on utjelovljuje. Nema razloga za trijumfalizam u strašnom pustošenju koje je donijelo 10 tjedana rata", piše Jim Hoagland. "Da osiguraju smislenu pobjedu, vođe NATO-a, a posebno njegovi vojni zapovjednici, sada moraju iskoristiti zamah događaja koji im ide na ruku otkad su odlučili proširiti svoj, u početku anemičan, zračni rat. Vojnici moraju iskoristiti novi zamah stvoren prekidom vatre da prestignu diplomate dok to mogu. Najvažnije su tri zadaće: Prema Srbima na Kosovu treba postupati kao s poraženom i osramoćenom vojnom silom koja se bezuvjetno predala. Pristup koji je koristio general Norman Schwarzkopf na kraju Pustinjske oluje ne smije se ponoviti. On je s iračkim generalima postupao kao s nadjačanim osobama istog čina, a oni su ga zatim prevarili svojom uporabom helikoptera. (...) NATO bi trebao brzo započeti s razmještanjem kosovskog zapovjedništva i mirotvoraca, pristojno ali čvrsto zanemarujući svaki pokušaj Rusije ili drugih pri UN-u da neodređeni jezik ultimatuma koji je Milošević prihvatio iskoriste za odgađanje. (...) Miloševića se mora držati u karanteni i ne smije mu se dopustiti da uz pomoć primirja vrati međunarodni ugled. Finski izaslanik Martti Ahtisaari trebao bi biti posljednji zapadni dužnosnik koji se ikada sastao sa srpskim diktatorom - dok mu se ne stave lisičine i ne bude izručen u Haag. Tako dugo dok je Milošević slobodan u Srbiji, Kosovo je nedovršena i nezavršiva epizoda. NATO nije mogao raspravljati o optužnici protiv Miloševića dok je zamjenik ministrice vanjskih poslova Strobe Talbott žilavo suzbijao ruske pokušaje slabljenja savezničkih uvjeta za prestanak vatre. Talbott je tu zapreku preskočio, a iz konačnog ultimatuma, koji su u Beograd odnijeli Ahtisaari i Viktor Černomirdin, ispustio je neke važne točke, još iz Rambouilleta, koje su kosovskim Albancima nudile bolje izglede za konačnu neovisnost. Ispuštanja su bila mudra u tim okolnostima. No ona ne predstavljaju kompromise s Miloševićem kojih se sad treba držati. Kosovo mora postati slobodno kako bi odlučilo o vlastitoj sudbini nakon prijelaznog razdoblja. NATO bi trebao učiniti sve što je u njegovoj popriličnoj moći da ohrabri promjenu u Beogradu, koja bi ostanak u Jugoslaviji učinila ciljem koji će kosovski Albanci htjeti slijediti. Primjerena reakcija na prestanak paljbe bit će čisto olakšanje. Europa i Sjedinjene Države izbjegle su još veću humanitarnu posljedicu koju bi kopneni rat donio. To ne treba umanjivati. No, važno je shvatiti ono što primirje nije. To nije pobjeda diplomacije, iako će vam Madeleine Albright i njezini pomoćnici pokušati prodati to gledište. Niti je vrijeme za proslavu jasne pobjede savezničkog jedinstva i pojma osiguranja ljudskih prava putem high-tech rata, što je privlačan pojam kojim se poslužio premijer Tony Blair. Na Kosovu je propala diplomacija poduprta silom. Milošević (do kojeg je navodno doprla informacija o izrazito ograničenom popisu ciljeva na početku intervencije) je očekivao lagano i kratko gađanje, kao što je bio slučaj s Irakom u tri dana operacije Pustinjska lisica. Prvi mjesec podbacivanja zračne kampanje uvjerio ga je da bi mogao sretno prebroditi napade NATO-a te ga ohrabrio da proširi masovna kršenja ljudskih prava, koja su Kosovo pretvorila u otrovnu pustoš. Kad jednom dostigne punu snagu, moć, a posebno preciznost neprekidnog bombardiranja američkih snaga prisilila je Miloševića na okretanje dogovoru. Zračna sila, korištena u potpunosti, učinila je ono za što su mnogi američki generali i drugi smatrali da ne može. Ona je istjerala Srbe s Kosova. No, pouke vojne doktrine koje treba izvući iz Kosova također treba tretirati skromno. Sukob na Balkanu daleko je od riješenoga. Milošević i drugi srpski provoditelji genocida nisu kažnjeni. Sama njihova nazočnost i dalje destabilizira regiju. Kao drugo, Kosovo je poseban slučaj. NATO ga ne može i ne bi trebao ponoviti izvan Europe. Stoga je prerano i preambiciozno objaviti ulazak u novi svjetski poredak univerzalne zaštite ljudskih prava. No, zaustavljanje masovnog ubojice u kolotečini dobar je rezultat za 10 tjedana posla. Svatko tko je pridonio tom ishodu zaslužuje zahvalnost ne samo kosovskih Albanaca već i cijelog svijeta."