ESP/EL PAIS/7.6./ODUPRIJETI SE PORAZU

ŠPANJOLSKA EL PAIS 7. VI. 1999. Oduprijeti se porazu "Na vojnu kapitulaciju na Kosovu Srbe je mnogo teže prisiliti nego na političku. Očekivali bismo da su posrijedi samo tehničke poteškoće, doista složene, i da se u njih neće uplitati politika. Ne može se, međutim, odbaciti pomisao da teškoće koje su se pojavile na razgovorima visokih srpskih zapovjednika s predstavnicima NATO-a u Kumanovu (Makedonija), skrivaju novu Miloševićevu smicalicu, pokušaj da ne prizna poraz ili problem koji je od početka prisutan u ovoj krizi: Miloševićevo odbijanje dolaska međunarodnih snaga na Kosovo koje bi formirao NATO. Ako je tako, sastanak ministara G-8, s Rusijom, morao bi na svom današnjem sastanku u Bonnu prenijeti Beogradu oštru poruku, uz tekst nacrta rezolucije Vijeća sigurnosti koji bi dao legitimitet novoj fazi jugoslavenske krize, a ona bi morala započeti kad Beograd prihvati kapitulaciju pod svim uvjetima. NATO-va bombardiranja, koja traju 75 dana bez prekida - iako su od četvrtka smanjenog intenziteta i ne uključuju Beograd - trajat će sve dok ne počne povlačenje srpskih snaga. Poslije političkoga sporazuma postignutog u četvrtak, NATO-vi i srpski vojni predstavnici sastajali su se dva dana kako bi razradili pojedinosti tog povlačenja vojnih, paravojnih i policijskih srpskih snaga s Kosova. NATO se ustrajno držao tvrdnje da nisu posrijedi pregovori, nego pitanje kako primijeniti predočeni dokument. Postoje tehnički problemi koje se mora riješiti prije nego što se srpske snage budu mogle početi povlačiti: obilježiti puteve na kojima ih neće napadati ni NATO-vi zrakoplovi ni gerilci Oslobodilačke vojske Kosova, koje bi moglo biti teško nadzirati, što je potvrdio jučerašnji nastavak borbi. Osim toga, mostovi su uništeni pa bi se u povlačenju mogle pojaviti logističke teškoće. No, one nisu mogle, niti mogu osloboditi od obveze brzog povlačenja. Možda je teško izvući 40.000 ljudi u roku od sedam dana, ali, s obzirom na dvoličnost srpskoga diktatora, moralo ga se prisiliti na brzo povlačenje, da njegova nazočnost na Kosovu ne bi postala trajna. Saveznici ne mogu vjerovati Miloševićevoj riječi. Potrebna su im djela prije nego što prekinu bombardiranje. Posebno ako s Kosova i dalje budu dolazile uznemirujuće vijesti o pokušajima brisanja tragova zločina koje su počinile srpske snage i o pljačkama imovine malobrojnih kosovskih Albanaca koji su ostali na tom teritoriju. Kad napokon počne srpsko povlačenje, međunarodne će snage moći gotovo istodobno okupirati kosovske položaje, a gotovo cijeli teritorij bit će pod njihovim nadzorom za nekoliko dana. Tako će se izbjeći neprihvatljiva i nestabilna podjela do koje bi došlo kad bi se pokrajinu podijelilo na sektore i jedan od njih predalo Rusima. Oni će u ostvarivanju te zadaće, iako su najavili da mogu razmjestiti između 5.000 i 10.000 ljudi, imati logističkih i financijskih teškoća. Možda su primijetili svoj položaj pa se zato drugoga dana pregovora napokon pojavio i jedan ruski predstavnik. Kad jednom počne ta vojna evakuacija, postrojbe NATO-a moći će ući kako bi brzo stvorili dovoljno sigurno okružje za ohrabrivanje stotina tisuća izbjeglih kosovskih Albanaca da se vrate u ono što je ostalo od njihovih domova, koje će morati obnoviti. Ako je glavni teret bombardiranja pao uglavnom na SAD, koji raspolaže glavnim sredstvima, razmještanje mirovnih snaga i obnova past će na Europu, koja mora biti svjesna činjenice da obnova mira može biti jednako složena kao i pobjeda nad Miloševićem na Kosovu. U početku je Milošević prihvatio neke uvjete, mnogo teže od onih koje je mogao dobiti da je u siječnju ili ožujku potpisao sporazum ponuđen u Rambouilletu. Odbijanje toga sporazuma je i dovelo do rata. Sad se srpske snage moraju potpuno povući s Kosova, iako bi se neke mogle u malom broju vratiti kao znak da jugoslavenska - a ne više sprska - suverenost nije prekinuta, dok će druge ostati pomoći međunarodnim snagama koje će razminiravati teren. Tako se Milošević mora pomiriti sa sudbinom i prihvatiti međunarodne snage na Kosovu mnogo veće od onih o kojima se razgovaralo u Rambouilletu. Zato ne smije čuditi što se u Srbiji sve više ljudi pita: i čemu sve to?" - piše uvodničar.