US 3. VI. IHT SLAB EURO

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 3. VI. 1999. Svijetla strana slabosti eura "Nova europska valuta, euro, uvedena je u siječnju kao vrhunac europskoga ujedinjenja, ali i s uvjerenjem da će postati takmac dolaru. Prošlo je šest mjeseci, a euro, koji je u početku vrijedio gotovo 20% više od dolara, pao je do obračunskog tečaja gotovo jednakog dolaru", piše William Pfaff. "Euro se ove srijede mijenjao za manje od 1,04 u odnosu na dolar, što je pad od 11% u odnosu na siječanj. Tržišta i analitičari grmjeli su od predviđanja da će nova europska valuta pasti ispod granice jedan euro u odnosu na jedan dolar, što je naoko poniženje za Europsku uniju. Takvo je tumačenje pogrješno. Euro je izravni potomak europske valutne jedinice, ili ekija, stvorenog 1979. na temelju prosjeka vrijednosti europskih valuta i s prvotnom vrijednošću od jednog dolara. Kad je eki u siječnju 1999. zamijenjen novim eurom, vrijednost mu je bila 1,18 dolara. Pad eura u odnosu na obračunski tečaj dolara predstavljao bi povratak na prosječnu vrijednost valuta Europske zajednice prije 20 godina. Možda bi to bio udarac europskom ponosu, no to je pogrješno. To bi samo predstavljalo fluktuaciju unutar granica obračunskih tečajeva europsko-američkih valuta, koji prevladavaju već dva desetljeća. Naširoko se smatralo da je euro prošlog siječnja precijenjen. U krugovima sklonim teorijama urota, neki su čak govorili da je Washington namjerno smanjio vrijednost dolara prije pokretanja eura, kako bi američkim kompanijama dao trgovinsku prednost. Najjednostavnije objašnjenje za ono što se dogodilo euru od siječnja daje neprekidan uspjeh američkog gospodarstva. U siječnju su predviđanja Organizacija za europsku suradnju i razvoj govorila o 1,5% američkog rasta u 1999. i 2,0% u Europi. Sjedinjene se Države danas drže pri 3,6% a EU pri 1,9% rasta BDP-a. Pad eura dobra je vijest za Njemačku i Italiju, gdje je oštra monetarna politika Europske središnje banke uzrokovala pad poslovanja i zaposlenosti. Obje zemlje dosta ovise o izvozu, koji će slabiji euro poduprijeti. Američki, japanski i drugi neeuropski izvoznici su ti koji se imaju pravo žaliti na slabiji euro. Euro bi još uvijek mogao postati takmac dolaru kao pričuvna valuta i stabilan denominator robne vrijednosti. Njegov sadašnji gubitak vrijednosti nije dramatičan događaj, već još jednom privlači pozornost na glavni problem europskog monetarnog sustava, o kojemu promatrači europske scene govore od početka rasprave o euru. Može li jedna valuta, i jedna fiskalna politika, zaista biti prikladna za 11 zemalja, i u budućnosti, 15 ili više njih? Može li ista monetarna politika odgovarati stagnirajućem gospodarstvu, poput njemačkoga, i u isto vrijeme onom koje se nalazi u razdoblju procvata, poput irskog, i onom za koje se čini da je krenulo u nove cikluse rasta, što se događa u Francuskoj? Krhka proračunska situacija u Italiji navela je Rim da od drugih država eura prošloga tjedna zatraži dopuštenje za proračunski manjak u 1999. od 2,4 % BDP-a, umjesto propisanih 2%. Drugi nisu mogli reći mnogo. Sa slabim sadašnjim rastom u Italiji, zaista nije bilo izbora. Takve stvari, zajedno s neodlučnoću Schroederove vlade u vezi sa strukturalnom reformom, uznemiruju trgovce valutom, koji imaju kratko sjećanje i jednostavne predodžbe i ne mogu si priuštiti da zaostanu. Pozitivni učinci eura pridonijeli su poboljšanju europskih izgleda za rast. (..) Zatim su tu trgovinske prednosti i ušteda troškova u europskom gospodarstvu, te u europskoj vanjskoj trgovini, zbog postojanja zajedničke valute. (...) Sad je nezamislivo da bi Europljani dopustili da euro propadne. (Reći da je nešto nezamislivo naravno ne znači da se ne može dogoditi.) Euro je nastao zbog političke odlučnosti Europljana da ozakone ono što je već postignuto gospodarskom integracijom. Bila je to logična dopuna zajedničkoga europskog tržišta. Njegov neuspjeh ne samo da bi srušio europska gospodarstva, gdje se izgledi sad možda razvedravaju nakon desetljeća visoke nezaposlenosti, već bi potkopao čitav europski projekt, koji trenutno doživljava nove francusko-njemačke teškoće i - što je mnogo važnije - krizu otpadništva o pitanjima vanjske i sigurnosne politike, koju su donijele podjele u vezi s intervencijom NATO-a u bivšoj Jugoslaviji. No to je već druga tema."