FR-MONDE 25.5.ŠIMAC O HRVATSKOJ I SRBIJI

FRANCUSKA LE MONDE 25. V. 1999. Hrvatska, Srbija: krive usporedbe "Dok srpske snage protjeruju gotovo milijun Albanaca, u glasilima se opetuju optužbe koje taj progon uspoređuju s bijegom 120 tisuća Srba s okupiranoga hrvatskog područja nakon operacije Hrvatske vojske 1995. I dodaju: ne primjenjuje li i Hrvatska, poput Srbije, silu kako bi se suprotstavila separatizmu? Iako se usporedba može činiti umjesnom, ona je ipak kriva. Izjednačavanje zločina protiv čovječnosti koje je počinila srpska država na Kosovu i hrvatske vojne operacije protiv srpskih paravojnih postrojba, koja je bila uvod za prekid rata u Hrvatskoj i Bosni, cinizam je i nepoznavanje prilika, a ne ozbiljna politička raščlamba. Kosovo koje ima dva milijuna stanovnika i punopravni je savezni entitet, imalo je svog zastupnika u zajedničkom jugoslavenskom predsjedništvu koji je dvaput došao na najvišu dužnost prije nego je Srbija 1989. ukinula autonomiju na Kosovu. Izloženi apartheidu već dvije godine, Albanci su pružali miran otpor, nakon čega su se odlučili za oružanu obranu. Naprotiv, 'srpska republika krajina', raznovrstan i nepovezan entitet, uspostavljena je u Hrvatskoj silom, 1990., godinu dana prije referenduma o hrvatskoj neovisnosti, a bila je utemeljena na povratku 'etničkog čišćenja' u Europu: od 550 tisuća stanovnika na tom području, srpska je milicija grubo protjerala svih 260 tisuća Hrvata. Nakon toga, od 1991. do 1995., 80 tisuća Srba otišlo je u Srbiju bježeći pred općim siromaštvom. Tako su 1991. srpske snage uz pomoć 'jugoslavenske' armije, prema Miloševićevim naredbama zauzele četvrtinu Hrvatske, bombardirale Dubrovnik i uništile Vukovar, ubivši 13 tisuća ljudi. Priznavši Hrvatsku u siječnju 1992., dvanaestorica su zaustavila napredovanje srpskih postrojba koje su već bile podijelile zemlju nadvoje. Hrvatska je četiri godine tražila mirno rješenje. Uzalud. U ljeto 1995., srpsko je radikaliziranje dostiglo svoj vrhunac u susjednoj Bosni kada su 'plave kacige' bile uzete za taoce, što je bio uvod u srebrenički pokolj i konačni juriš na bosansku enklavu Bihać kojoj je bila namijenjena ista sudbina. Pred uzenemirujućom prijetnjom potvrđivanja srpskih osvajanja u Hrvatskoj koje je bilo posljedicom zauzeća Bihaća na granici sa Hrvatskom i tragedijom koja je prijetila stanovnicima okruženog grada, Hrvatska, koja je u međuvremenu stvorila svoju vojsku, bila je prisiljena da primijeni silu. Za četiri dana, od 4. do 7. kolovoza 1995., vojna operacija 'Oluja' omogućila je da se završi rat u Hrvatskoj koji je trajao pet godina i da se uspostavi državni suverenitet na većini zauzetog područja, ali i da se spasi 230 tisuća Bosanaca koji su 1201 dan bili okruženi u Bihaću. Tijekom trajanja operacije 'Oluja', hrvatski je Predsjednik preko radija i televizije neprestano pozivao srpske civile da ostanu u svojim kućama i da bez straha čekaju dolazak hrvatske vojske. No već 4. kolovoza 1995. 'predsjednik srpske republike krajine', Milan Martić, naredio je 'planiranu' evakuaciju civila, što je objavio i srpski tisak ('Politika' od 23. VIII. 1995.). Od toga su časa povorke vozila i traktora krenule prema granici. Njihov je bijeg potpomagalo oko trideset tisuća pripadnika paravojnih postrojba koji su se ubacili među devedeset tisuća srpskih civila (a ne tristo tisuća kako se govorilo), a hrvatska vojska ni u jednom trenutku nije bila u sukobu s povorkama srpskih civila, dok je manje od deset tisuća Srba odlučilo ostati. Srpski su izbjeglice bili žrtve pravog 'etničkog samočišćenja' koje su provodile same srpske snage. Srbi su istu stvar učinili 1996. u predgrađima Sarajeva koja su ostala izvan 'republike srpske', još jednom pokazujući da ne žele živjeti s drugima. Ipak, počinjen je razmjerno ograničen broj teških zločina koji su osuđeni na teške zatvorske kazne. No oni su bili posljedica nekontroliranih postupaka hrvatskih civila i dogodili su se nakon završetka operacije na području gdje se prilike još nisu bile normalizirale. Hrvatska vojska ipak nije provodila politiku spaljene zemlje, nastojeći što je više moguće zaštititi narodnu graditeljsku baštinu na području operacija, napose srpska bogoštovna mjesta. Od 121 srpske crkve, deset ih je pretrpjelo 'usputne štete' tijekom hrvatskog vojnog djelovanja. Od 1991. do 1995., od 158 katoličkih crkava na tome zauzetom području, srpska je paravojska potpuno uništila i zapalila 136 i teško oštetila deset crkava. Hrvatska je vlada često očitovala znake dobre volje, već je 1991. srpskoj manjini jamčila zastupljenost u parlamentu, a 1995. proglasila je zakon o oprostu. U siječnju 1998. uspješno je dovršila mirnu reintegraciju istočne Slavonije, gdje srpski zastupnici u općinama u potpunosti brane interese svoje zajednice. Za razliku od Srba iz Knina, Srbi iz Slavonije većinom su odlučili ostati u Hrvatskoj, gdje se od 1995. do 1999. više od 147 tisuća hrvatskih i 57 tisuća srpskih izbjeglica vratilo kući. Danas je jasno da su operacije koje je provela Hrvatska pomogle NATO-vu zračnom upletanju protiv bosanskih Srba u rujnu 1995. Te su akcije, zajedno s uspjesima koje je ostvario vojni savez između Zagreba i Sarajeva, na koncu dovele do Miloševićeva potpisivanja mirovnih sporazuma. Pošto su se dočepali 70 posto Bosne i Hercegovine, Srbi (31 posto pučanstva koje je bilo u većini na 41 posto područja) su proglasili 'republiku srpsku', raširivši se na 49 posto područja. I tu je konstruktivan pristup Hrvatske u Daytonu omogućio da se pronađe rješenje: ona je prepustila Srbima dvije tisuće kilometara područja na zapadu Bosne (omogućivši brz povratak 70 tisuća srpskih izbjeglica), koji su tada pristali da se povuku s položaja s kojih su ugrožavali Sarajevo. Politika koju je provodila Hrvatska bila je presudna za povratak izbjeglica i stabiliziranje čitavog područja. Dok Miloševićeva Srbija snosi odgovornost za ponovno uvođenje rata u Europu kao načina za ostvarivanje političkih težnja. Pošto je izazvala četiri rata, Srbija je - čak i zgodno prerušena u Jugoslaviju - daleko od uloge 'balkanskog žandara' na koju je dugo polagala pravo, ona više nego ikada utjelovljuje destabilizaciju čitavog područja. Hrvatska, naprotiv, nastoji svakim danom da stekne ohrabrujući naziv 'otoka stabilnosti'", piše veleposlanik Republike Hrvatske u Francuskoj Smiljan Šimac.