AU 24. V. - LJUDSKA PRAVA-PROFIL

AUSTRIJA PROFIL 24. V. 1999. Koja ljudska prava? "Podrugljivo zvuči kad se govori da NATO vodi rat protiv Jugoslavije zbog ljudskih prava. S pravom se ne spominje samo mnoge poginule u ratu i ne analizira pogrješne proporcije između sredstava i ciljeva koje treba postići. Kritički prosvijećeno općinstvo sumnja da se iza moralizirajućih fraza političara i generala kriju prljavi interesi, koji ljudska prava samo guraju u prvi plan. Na pitanje koji su pravi motivi bombardiranja, kritičari, dakako, ostaju bez odgovora. Doista: niti pretpostavka da se radi o utjecajnim sferama, niti predodžba da se ratom sprječava golemi useljenički val, niti prepostavka da industrija oružja samo želi testirati svoja nova oružja, ne objašnjavaju tako tešku, opasnu i skupu intervenciju. Takva je argumentacija slaba. No protivnici rata dobivaju bodove kad polemički pitaju: kakva je to politika ljudskih prava ako je vodi SAD? Ne upozoravaju samo na američku vanjsku politiku u Aziji i Latinskoj Americi tijekom hladnoga rata (Peter Handke poetski u 'Sueddeutsche Zeitung': 'Od Vijetnama Amerikance odgajaju samo za molitve, boom i bombe'). Tu ne šokira samo eklatantna selektivnost u američkoj politici ljudskih prava ('A što je s Kurdima u Turskoj? Zašto ne bombardiraju Ankaru?'), Amerika se prema međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima ponaša kao 'država parija', zaključuje liberalni povjesničar Michael Ignatieff u 'New York Review of Books'. I upozorava na to da je SAD kao zadnji potpisao konvenciju UN-a o genocidu. Konvencija o pravima djece u Washingtonu još nije ratificirana. Zajedno s Iranom, Irakom, Libijom, Kinom i Alžirom, Amerikanci su prošle godine u Rimu glasovali protiv ustroja kaznenog suda UN-a za ratne zločince - najvažnije ustanove za XXI. stoljeće. A SAD kao zadnja razvijena zemlja još ustraje na smrtnoj kazni. Dakle: kako se - uz takvu bilancu - u balkanskom ratu kojega vode Amerikanci, može raditi o ljudskim pravima? Paradoksalno je što je SAD unatoč takvoj bilanci danas najglasniji i najdjelotvorniji predstavnik globalne politike ljudskih prava. Samo zamagljivanje nacionalnih interesa, samo licemjerje? Nipošto. Već povijesno je Amerika - osim Francuske - kolijevka ljudskih prava. SAD je ona zemlja gdje su demokracija i sloboda stvorile nacionalni identitet. U Americi moralna svjetska politika - unatoč povremenom izolacionizmu i unatoč čestoj potpori diktatorima - ima dugu tradiciju. Ali Sjedinjene Države 'vode globalnu provedbu ljudskih prava kao nacionalnu misiju svjetske sile', analizira njemački filozof Juergen Habermas, svjetske sile 'koja slijedi taj cilj pod premisama politike sile'. Ta čudnovata mješavina humanitarne nesebičnosti i imperijalističke logike nije primjetljiva tek sada. Čak ima nešto u njoj. Toj političkoj mješavini Europa već dva puta u ovom stoljeću zahvaljuje spas: kad su Amerikanci ušli u Prvi i u Drugi svjetski rat i učinili kraj pokoljima u Europi. Tako bi trebalo biti i sada u Jugoslaviji. No tu se otvara ponor između Europe i Amerike. Dok s one strane Atlantika ljudska prava služe kao moralni imperativ politici supersile vođene interesima, većina europskih vlada politiku ljudskih prava shvaća kao projekt dubokosežnog poštovanja prava u međunarodnim odnosima. Tu legalitet, tamo mortalitet. Tu perspektiva 'svjetskog građanskog društva' koje se poziva na prosvijećenost i na filozofa Immanulea Kanta, u kojem je sve više međunarodnog prava i njegovih ustanova. Tamo tobožnja vjerska koncepcija misionarske velike sile čija je povijest stvaranja bila usko povezana s ljudskim i građanskim pravima. Europski se pristup čini racionalnijim. No i na kraju XX. stoljeća djelotvorniji je američki pristup. UN kao institucionalno prijevremeno rješenje za utopiju 'svjetskoga građanskog društva' slab je i izgrađen anakrono. Nedostaju mu sredstva za provođenje ljudskih prava. Ona su, da kažemo s Habermasom, 'podinstitucionalizirana'. Između viskokog moralnog zahtjeva i legalne i institucionalne slabosti otvara se rupa. U nju ulazi SAD: sa svojim jakim interesima, sa svojim silovitim oružanim arsenalom i svojom vjerskom gorljivošću. Unatoč svemu: na Balkanu se radi o ljudskim pravima i o vrlo malo drugoga. Da bi se ona uspostavila, Zapad mora dobiti rat na Kosovu. Najkasnije kad jugoistok Europe bude pacificiran, izbit će razilaženja između dviju koncepcija politike ljudskih prava. To će biti jedna od velikih tema idućeg stoljeća. U toj bi utakmici Europljani dugoročno mogli imati bolje karte. u pitanju ljudskih prava Stari je svijet suvremeniji od Novog" - zaključuje Georg Hoffmann-Ostenhof.