US-RU-CH-YU-KRIZE-Organizacije/savezi-Diplomacija-Ratovi-Obrana US NYT 16. V. YU - RU- KINA SJEDINJENE DRŽAVETHE NEW YORK TIMES16. V. 1999.Prvo Kosovo. Zatim Rusija. Sad Kina."Prošloga tjedna predsjednik Clinton pokušao je dati
sveobuhvatnu obranu svoje politike na Kosovu. Puna balkanske povijesti i s premalo ozbiljne analize, ona baš nije uklonila osjećaj da doživljavamo vanjskopolitički slom, u kojemu bombe služe kao nadomjestci za umni rad", piše Owen Harries, urednik časopisa Nacionalni interes."Kosovska je kriza započela kao jedna od onih malih ali gadnih mjesnih razmirica koje se redovito događaju u cijelom svijetu. Obično se pusti da se same razriješe. U ovom slučaju, međutim, mi smo intervenirali, a pitanje koje je u početku imalo malo geopolitičkoga značaja uzdignuto je u pitanje koje prijeti destabilizirati čitav ustroj američke vanjske politike. Sad su sva tri najvažnija sastojka te politike - NATO, odnosi Sjedinjenih Država i Rusije, i odnosi Sjedinjenih Država i Kine - ozbiljno ugrožena. (...)Tijekom 50 godina NATO je cvjetao i pretvorio se u najuspješniji savez u povijesti tako što je bio neaktivan. On je pobijedio u
SJEDINJENE DRŽAVE
THE NEW YORK TIMES
16. V. 1999.
Prvo Kosovo. Zatim Rusija. Sad Kina.
"Prošloga tjedna predsjednik Clinton pokušao je dati sveobuhvatnu
obranu svoje politike na Kosovu. Puna balkanske povijesti i s
premalo ozbiljne analize, ona baš nije uklonila osjećaj da
doživljavamo vanjskopolitički slom, u kojemu bombe služe kao
nadomjestci za umni rad", piše Owen Harries, urednik časopisa
Nacionalni interes.
"Kosovska je kriza započela kao jedna od onih malih ali gadnih
mjesnih razmirica koje se redovito događaju u cijelom svijetu.
Obično se pusti da se same razriješe. U ovom slučaju, međutim, mi
smo intervenirali, a pitanje koje je u početku imalo malo
geopolitičkoga značaja uzdignuto je u pitanje koje prijeti
destabilizirati čitav ustroj američke vanjske politike. Sad su sva
tri najvažnija sastojka te politike - NATO, odnosi Sjedinjenih
Država i Rusije, i odnosi Sjedinjenih Država i Kine - ozbiljno
ugrožena. (...)
Tijekom 50 godina NATO je cvjetao i pretvorio se u najuspješniji
savez u povijesti tako što je bio neaktivan. On je pobijedio u
hladnom ratu, stekao autoritet i auru neodoljive moći bez
ispaljivanja ijednoga metka. Čitav njegov smisao bio je učiniti
vlastitu svrhu suvišnom. Istina, neki su znali da je savez manje
opasan i djelotvoran nego što se tvrdilo, ali takvih je bilo malo.
Zatim je u ožujku taj savez izveo pokušaj zastrašivanja i
inzistirao da se iskuša protiv male države te zbog perifernog
pitanja. Naravno da je etničko čišćenje Slobodana Miloševića
divljačka stvar. No suprotno onom što predsjednik Clinton sad
tvrdi, dok se stvari nisu ozbiljno pogoršale nakon savezničke
intervencije, ono nije bilo gore od onog što su on i drugi zapadni
vođe mogli podnijeti s razmjernom staloženošću u Turskoj, Kašmiru,
Sudanu, Ruandi - i Hrvatskoj. U svakom slučaju, nakon sedam
neuvjerljivih tjedana mlakog bombardiranja i pokazivanja mnogo
više zabrinutosti za sigurnost vlastitih vojnika nego za kosovske
ili srpske civile, NATO na posljetku nije uspio postići da njegova
volja prevlada.
Prestiž i vjerodostojnost važni su u međunarodnoj politici. Kad se
pravilno njeguju i primjenjuju, mogu biti uspješan nadomjestak za
stvarnu uporabu sile. No na Kosovu se oni rasiplju i traće, pa
umjesto da prestiž bude djelotvoran nadomjestak za silu, uporaba
sile sve se više opravdava potrebom da se obnovi vjerodostojnost.
No u tom je smislu šteta već napravljena. Tajna nervoznog i
nesposobnog značaja NATO-a otkrivena je, a njezin autoritet
uvelike oštećen. To će se dogoditi i sa spremnošću članica NATO-a da
sudjeluju u strateški vrjednijim i žurnijim pothvatima u
budućnosti. I što je najopasnije, to će se dogoditi i s moći
odvraćanja vodećeg člana NATO-a, Sjedinjenih Država. S umanjenom
sposobnošću da drži u strahu, Sjedinjene će se Države morati još
češće utjecati sili. Opasnosti od pogrješne procjene umnažat će
se.
Tijekom ovog desetljeća uvjeravali su nas da je politika starog
kova mrtva te da nastaje novi svjetski poredak, koji odražava
činjenice globalizacije i američkog vodstva. No da bi takav poredak
bio smislen, suradnja Rusije i Kine bit će prijeko potreban
element. Ne budu li te zemlje kooptirane, one znače golem
potencijal za stvaranje problema. No kao rezultat Kosova, obje su
te zemlje odalečene, iskre snažnog nacionalizma i antiamerikanizma
rasplamsane su, a politički su umjerenjaci u području potkopani.
Nadalje, a to nikako ne znači junaštvo, te su zemlje gurnute bliže
nego što su to bile desetljećima. (...)"
Novinar zatim navodi da se u slučaju kosovske intervencije nije
obraćala pažnja na povijesnu povezanost Rusije i Srbije. "Čak i kad
je Moskva bila potrebna kao posrednik, s njom se postupalo više kao
s prenositeljicom poruka nego kao s pregovaračkim prvakom. S
obzirom na njezine unutarnje probleme, Rusija će u svakom slučaju
biti teška i pogibeljna prisutnost u svijetu; na gotovo svaki način
najnovija je američka vanjska politika pogoršala problem.
U slučaju Kine, Sjedinjene su Države bile po općem priznanju žrtva
veoma loše sreće s bombardiranjem veleposlanstva, iako je to vrst
loše sreće koja obično ide uz očitu nesposobnost. No to na stranu,
vojna intervencija u unutarnjim pitanjima suverene države, radi
potpore oružanom pokretu oslobođenja etničke manjine, mora za Kinu
biti duboko uznemiravajuća (kao i za svaku zemlju sa znatnim
etničkim manjinama). Uoči te krize, američka politika prema Kini
uspostavljena je na zdravim načelima, čak i ako se preuveličavala
kao 'strateško partnerstvo'. Sad je ona primila ozbiljan udarac od
kojeg se vjerojatno neće skoro oporaviti. Za one koji su Kinu
odabrali kao našega sljedećeg velikog neprijatelja, to će biti
dobre vijesti; druge će to veoma uznemiriti.
Nije potrebno poricati strahote na Kosovu da bi se shvatilo kako je
groteskno da se teritoriju manjem od Connecticuta dopustilo
iskrivljavanje američke vanjske politike do ovih razmjera. Zašto i
kako se to dogodilo?
Nameće se odgovor da je sve to krivnja Clintonove vlade. I taj
odgovor ima svoju težinu, jer je vanjska politika te vlade
zasigurno najslabija u posljednjih 60 godina. Obeshrabruje njezin
neuspjeh da postavi prioritete i njih se drži, da ima na umu
međusobnu povezanost stvari, da vodi promišljenim putem, da poveže
retoriku sa srži.
No okrivljavanje Clintonove momčadi možda je prelagano.
Mnoge grješke i slabosti navedene gore zvuče poznato. (...)
Desetljećima su se te slabosti držale pod nadzorom, uz stegu i
osjećaj stvarnosti koje je hladni rat nametao. No u posljednjih
nekoliko godina one se vraćaju, neke od njih slabo prerušene u
globalizam.
Što se tiče sklonosti moralizmu - budimo jasni: nije pogrješan
poticaj da se vanjskoj politici pruži moralni sadržaj, već
pretpostavka da je to učiniti jednostavna stvar, koja ne zahtijeva
procjenu i kompromis već samo čiste namjere. Jeftini su moralisti
jednako opasni kao jeftini jastrebovi - to su često isti ljudi.
Zatim je tu odvjetnički pristup, sklonost da se vanjska politika
gleda kao niz odvojenih slučajeva koji se trebaju rješavati
izolirano, a ne kao stalni proces u kojem je sve povezano sa svim
drugim, i u kojem je kontekst sve.
Opet, a to je najnapadnija slabost na Kosovu, postoji nesklonost da
se prihvati kako velike ambicije - a neki američki dužnosnici sad
imaju goleme ambicije za 'nezamjenjivu zemlju' - ne mogu bezopasno
koegzistirati sa škrtim sredstvima. Priče o zastarijevanju rata
kao institucije i pametnim oružjima koja će obaviti posao bez
ljudskog troška hrane tu nevoljkost. No trebala se pojaviti država
koja ima tek mali utjecaj poput Srbije, da bi pokazala kako je to
pogrješno. Vjerojatno je jedina dobra stvar koja će proizići iz
kosovskog pothvata podsjetnik kako još vrijedi da onaj tko prihvaća
cilj, mora prihvaćati i sredstva."