FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

US NYT 16. V. YU - RU- KINA

US-RU-CH-YU-KRIZE-Organizacije/savezi-Diplomacija-Ratovi-Obrana US NYT 16. V. YU - RU- KINA SJEDINJENE DRŽAVETHE NEW YORK TIMES16. V. 1999.Prvo Kosovo. Zatim Rusija. Sad Kina."Prošloga tjedna predsjednik Clinton pokušao je dati sveobuhvatnu obranu svoje politike na Kosovu. Puna balkanske povijesti i s premalo ozbiljne analize, ona baš nije uklonila osjećaj da doživljavamo vanjskopolitički slom, u kojemu bombe služe kao nadomjestci za umni rad", piše Owen Harries, urednik časopisa Nacionalni interes."Kosovska je kriza započela kao jedna od onih malih ali gadnih mjesnih razmirica koje se redovito događaju u cijelom svijetu. Obično se pusti da se same razriješe. U ovom slučaju, međutim, mi smo intervenirali, a pitanje koje je u početku imalo malo geopolitičkoga značaja uzdignuto je u pitanje koje prijeti destabilizirati čitav ustroj američke vanjske politike. Sad su sva tri najvažnija sastojka te politike - NATO, odnosi Sjedinjenih Država i Rusije, i odnosi Sjedinjenih Država i Kine - ozbiljno ugrožena. (...)Tijekom 50 godina NATO je cvjetao i pretvorio se u najuspješniji savez u povijesti tako što je bio neaktivan. On je pobijedio u
SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 16. V. 1999. Prvo Kosovo. Zatim Rusija. Sad Kina. "Prošloga tjedna predsjednik Clinton pokušao je dati sveobuhvatnu obranu svoje politike na Kosovu. Puna balkanske povijesti i s premalo ozbiljne analize, ona baš nije uklonila osjećaj da doživljavamo vanjskopolitički slom, u kojemu bombe služe kao nadomjestci za umni rad", piše Owen Harries, urednik časopisa Nacionalni interes. "Kosovska je kriza započela kao jedna od onih malih ali gadnih mjesnih razmirica koje se redovito događaju u cijelom svijetu. Obično se pusti da se same razriješe. U ovom slučaju, međutim, mi smo intervenirali, a pitanje koje je u početku imalo malo geopolitičkoga značaja uzdignuto je u pitanje koje prijeti destabilizirati čitav ustroj američke vanjske politike. Sad su sva tri najvažnija sastojka te politike - NATO, odnosi Sjedinjenih Država i Rusije, i odnosi Sjedinjenih Država i Kine - ozbiljno ugrožena. (...) Tijekom 50 godina NATO je cvjetao i pretvorio se u najuspješniji savez u povijesti tako što je bio neaktivan. On je pobijedio u hladnom ratu, stekao autoritet i auru neodoljive moći bez ispaljivanja ijednoga metka. Čitav njegov smisao bio je učiniti vlastitu svrhu suvišnom. Istina, neki su znali da je savez manje opasan i djelotvoran nego što se tvrdilo, ali takvih je bilo malo. Zatim je u ožujku taj savez izveo pokušaj zastrašivanja i inzistirao da se iskuša protiv male države te zbog perifernog pitanja. Naravno da je etničko čišćenje Slobodana Miloševića divljačka stvar. No suprotno onom što predsjednik Clinton sad tvrdi, dok se stvari nisu ozbiljno pogoršale nakon savezničke intervencije, ono nije bilo gore od onog što su on i drugi zapadni vođe mogli podnijeti s razmjernom staloženošću u Turskoj, Kašmiru, Sudanu, Ruandi - i Hrvatskoj. U svakom slučaju, nakon sedam neuvjerljivih tjedana mlakog bombardiranja i pokazivanja mnogo više zabrinutosti za sigurnost vlastitih vojnika nego za kosovske ili srpske civile, NATO na posljetku nije uspio postići da njegova volja prevlada. Prestiž i vjerodostojnost važni su u međunarodnoj politici. Kad se pravilno njeguju i primjenjuju, mogu biti uspješan nadomjestak za stvarnu uporabu sile. No na Kosovu se oni rasiplju i traće, pa umjesto da prestiž bude djelotvoran nadomjestak za silu, uporaba sile sve se više opravdava potrebom da se obnovi vjerodostojnost. No u tom je smislu šteta već napravljena. Tajna nervoznog i nesposobnog značaja NATO-a otkrivena je, a njezin autoritet uvelike oštećen. To će se dogoditi i sa spremnošću članica NATO-a da sudjeluju u strateški vrjednijim i žurnijim pothvatima u budućnosti. I što je najopasnije, to će se dogoditi i s moći odvraćanja vodećeg člana NATO-a, Sjedinjenih Država. S umanjenom sposobnošću da drži u strahu, Sjedinjene će se Države morati još češće utjecati sili. Opasnosti od pogrješne procjene umnažat će se. Tijekom ovog desetljeća uvjeravali su nas da je politika starog kova mrtva te da nastaje novi svjetski poredak, koji odražava činjenice globalizacije i američkog vodstva. No da bi takav poredak bio smislen, suradnja Rusije i Kine bit će prijeko potreban element. Ne budu li te zemlje kooptirane, one znače golem potencijal za stvaranje problema. No kao rezultat Kosova, obje su te zemlje odalečene, iskre snažnog nacionalizma i antiamerikanizma rasplamsane su, a politički su umjerenjaci u području potkopani. Nadalje, a to nikako ne znači junaštvo, te su zemlje gurnute bliže nego što su to bile desetljećima. (...)" Novinar zatim navodi da se u slučaju kosovske intervencije nije obraćala pažnja na povijesnu povezanost Rusije i Srbije. "Čak i kad je Moskva bila potrebna kao posrednik, s njom se postupalo više kao s prenositeljicom poruka nego kao s pregovaračkim prvakom. S obzirom na njezine unutarnje probleme, Rusija će u svakom slučaju biti teška i pogibeljna prisutnost u svijetu; na gotovo svaki način najnovija je američka vanjska politika pogoršala problem. U slučaju Kine, Sjedinjene su Države bile po općem priznanju žrtva veoma loše sreće s bombardiranjem veleposlanstva, iako je to vrst loše sreće koja obično ide uz očitu nesposobnost. No to na stranu, vojna intervencija u unutarnjim pitanjima suverene države, radi potpore oružanom pokretu oslobođenja etničke manjine, mora za Kinu biti duboko uznemiravajuća (kao i za svaku zemlju sa znatnim etničkim manjinama). Uoči te krize, američka politika prema Kini uspostavljena je na zdravim načelima, čak i ako se preuveličavala kao 'strateško partnerstvo'. Sad je ona primila ozbiljan udarac od kojeg se vjerojatno neće skoro oporaviti. Za one koji su Kinu odabrali kao našega sljedećeg velikog neprijatelja, to će biti dobre vijesti; druge će to veoma uznemiriti. Nije potrebno poricati strahote na Kosovu da bi se shvatilo kako je groteskno da se teritoriju manjem od Connecticuta dopustilo iskrivljavanje američke vanjske politike do ovih razmjera. Zašto i kako se to dogodilo? Nameće se odgovor da je sve to krivnja Clintonove vlade. I taj odgovor ima svoju težinu, jer je vanjska politika te vlade zasigurno najslabija u posljednjih 60 godina. Obeshrabruje njezin neuspjeh da postavi prioritete i njih se drži, da ima na umu međusobnu povezanost stvari, da vodi promišljenim putem, da poveže retoriku sa srži. No okrivljavanje Clintonove momčadi možda je prelagano. Mnoge grješke i slabosti navedene gore zvuče poznato. (...) Desetljećima su se te slabosti držale pod nadzorom, uz stegu i osjećaj stvarnosti koje je hladni rat nametao. No u posljednjih nekoliko godina one se vraćaju, neke od njih slabo prerušene u globalizam. Što se tiče sklonosti moralizmu - budimo jasni: nije pogrješan poticaj da se vanjskoj politici pruži moralni sadržaj, već pretpostavka da je to učiniti jednostavna stvar, koja ne zahtijeva procjenu i kompromis već samo čiste namjere. Jeftini su moralisti jednako opasni kao jeftini jastrebovi - to su često isti ljudi. Zatim je tu odvjetnički pristup, sklonost da se vanjska politika gleda kao niz odvojenih slučajeva koji se trebaju rješavati izolirano, a ne kao stalni proces u kojem je sve povezano sa svim drugim, i u kojem je kontekst sve. Opet, a to je najnapadnija slabost na Kosovu, postoji nesklonost da se prihvati kako velike ambicije - a neki američki dužnosnici sad imaju goleme ambicije za 'nezamjenjivu zemlju' - ne mogu bezopasno koegzistirati sa škrtim sredstvima. Priče o zastarijevanju rata kao institucije i pametnim oružjima koja će obaviti posao bez ljudskog troška hrane tu nevoljkost. No trebala se pojaviti država koja ima tek mali utjecaj poput Srbije, da bi pokazala kako je to pogrješno. Vjerojatno je jedina dobra stvar koja će proizići iz kosovskog pothvata podsjetnik kako još vrijedi da onaj tko prihvaća cilj, mora prihvaćati i sredstva."

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙