NJ 15.V. - DIE WELT - UN I MIR

NJEMAČKA DIE WELT 15. V. 1999. UN neće stvoriti mir "NATO u kosovskom ratu krši međunarodno pravo jer je napao bez mandata UN-a. Zapadni savez stoga nije ni na strani prava niti pravde. Tako govore kritičari toga oružanog pohoda. Posve blago i načelno prozapadni kritičari, čak i zapadni sudionici rata, izražavaju svoja razmišljanja o međunarodnom pravu, budući da NATO nije dobio mandat UN-a. Iz toga izvode samokritično slabljenje svojih vlastitih moralnih stajališta. Samokritika je časna i odgovara zapadnim predožbama vrijednosti, jer pravni, dakle legalni argumenti u pravnim su državama jednako nezaobilazni kao i moralna razmišljanja. (...) Osobito je savezni ministar vanjskih poslova Fischer u NATO-u nastojao da se ne samo Rusiju nego i UN uvuče u napore za smirivanje sukoba. Nije odahnula samo crveno-zelena baza, nego i oporba CDU/CSU-a i FDP-a. Moja teza glasi: povezivanje Rusije i UN-a politički je razumljivo, potrebno i smisleno. Punomoć UN-a nužna je formalnopravno. O tomu mogu i trebaju odlučiti pravnici. No moralno, pristanak UN-a uopće nije potreban. Što više: pretpostavka da UN daje 'blagoslov opravdanja' povijesno i politički je upravo groteskna - unatoč njegovu sadašnjem tajniku Kofiju Annanu. Oni koji Kofija Annana gledaju, slušaju i čitaju, moraju njime biti oduševljeni, iako je njegova posrednička akcija kod iračkog diktatora Sadama Huseina ubrala preuranjene i na žalost promašene pohvale. Unatoč tomu, Annan je izvanredan političar i divan čovjek. On je gotovo 'dar s neba', jer, usput, mnogim zakletim rasistima, takav kakav jest, istjeruje njihov rasizam. Galerija Annanovih prethodnika nije baš slavna. Tu se uzalud traže slične upečatljive osobe i moralni uzori. Ili možda netko misli da bi primjerice kod Kurta Waldheima mogao naći do sada nepoznate vrline? Svjetskopolitička težina pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN- a je neprijeporna. No jesu li one jednako moralne kao i važne? Pri tom se ne misli na moralne odlike njihovih vrhovnika nego na demokratske odlike tih država. Bez demokratskih kvaliteta nema morala ni legitimiteta. Taj legitimitet imaju samo tri od pet stalnih članica Vijeća: SAD, Velika Britanija i Francuska. Ruska demokracija je slabunjava, ne samo zbog bolesnog Jeljcina, a Narodnu republiku Kinu (ranije zvanu 'Crvena Kina') nitko ne može nazvati 'demokratskom' a da ne pocrveni. U Kini se ljudska prava gaze nogama. Većina država članica UN-a jednako je demokratska kao i stalna članica Kina. Treba se samo sjetiti Konga (ranije Zair) gdje prijatelj ljudi Kabila toliko voli svoje građane da ih protjeruje iz svoje zemlje ili čak s ovoga svijeta. Samo je u Africi osam milijuna ljudi u bijegu od takvih moralnih političara. Sudan, Irak, Libija, Indonezija, gdje vlade svoje građane jedva sprječavaju u tomu da jedni druge kolju, te mnoge druge članice UN-a sa svojim građanima postupaju slično demokratski i moralno. Oni koji kod UN-a traže blagoslov za zemaljsku politiku, moraju strašno paziti na to da se ne identificiraju s počiniteljem. Kao 'moralna ustanova', UN je samo fetiš. Stvoriti ili osigurati mir može u buduće isto tako malo kao što je mogao u prošlosti, ni na Balkanu ni na Bliskom istoku ili bilo gdje, pogotovo stoga što oružane snage SAD-a nisu podređene nikakvom zapovjedništvu UN-a. Vojno nemoćni poput UN-a ne mogu nastupiti snažno, a još manje ako - bez obzira iz kojih razloga - nad njima lebdi opasnost od financijskog stečaja. Iako nije ni moralna ustanova ni mirovna sila, UN je nezamjenjiv - kao mjesto institucionaliziranih i istodobno po mogućnosti neformalnih, uvijek mogućih a ponajprije diskretnih susreta svjetskih političara. Oni koji očekuju više, hvataju se napokon za djetinjastu, nestvarnu i istodobno vrijednu nadu" - piše Michael Wolffsohn.