FR 14. V. LE MONDE - RUSKA DIPLOMACIJA

FRANCUSKA LE MONDE 14. V. 1999. Suparništvo Istok-Zapad postalo je temelj ruske diplomacije "Postavljanje Jevgenija Primakova na mjesto ministra vanjskih poslova 1996., a zatim i na čelo vlade, označilo je povratak Moskve klasičnoj diplomaciji. S Eduardom Ševardnadzeom, na kraju vladavine Mihaila Gorbačova, i s Andrejem Kozirjevim, na početku Jeljcinova predsjednikovanja, Kremlj je malo po malo odustajao od koncepcije bipolarnoga svijeta u kojemu je prevladavalo suparništvo Istoka i Zapada, tj. SSSR-a i SAD-a. Više se oslanjao na međunarodnu suradnju nego na konkuriranje, djelomice zato što je Rusiji bila potrebna zapadna pomoć pri provođenju reforma, a i zato što je 'nova gorbačovljevska misao', koja je prilično nadživjela svojega izumitelja, značila i da se mora zauzeti tzv. 'suvremeni' pristup međunarodnim odnosima. No, čak i sam Mihail Gorbačov smatrao je da se, pod dirigentskom palicom Andreja Kozirjeva, Rusi ponašaju kao 'sluge Zapada'. Sa starim zapovjednikom kontraobavještajne službe, Jevgenijem Primakovim, takva opasnost nije postojala. Obrazovan je u skladu s kanonima sovjetske diplomatske škole, koju je i sam kasnije dotjerivao. Rusku vanjsku politiku usmjerio je prema obrani državnih interesa gledanih kroz prizmu suprotstavljanja Istoka i Zapada. Iako se oslobodila svojih ideoloških uresa, Rusija je trebala postati protuteža američkoj moći. Ali suparništvo ne isključuje suradnju, osobito gospodarsku i financijsku suradnju koju Rusija i dalje treba, a i diplomatsku suradnju u pokušaju da se riješe neke krize. No, u toj koncepciji, život na međunarodnoj pozornici igra je u kojoj netko mora dobivati, a netko gubiti. Sigurno je da Rusija nema ono što je imao SSSR. Izgubila je svoj grudobran, njezino je gospodarstvo na koljenima, a vojska demoralizirana, iako je njezinih oko tisuću nuklearnih glava i dalje prijetnja, to prije što bi one mogle izmaknuti nadzoru. Sva vještina Jevgenija Primakova sastoji se u pretvaranju ruskih slabosti u rusku snagu. Plašenje kaosom sigurno je bio dobar argument za dobivanje znakova uviđavnosti, jer 'ne smije se ponižavati Ruse', ali i za potporu međunarodnih financijskih ustanova. Od 1996. napori ruske diplomacije razvijali su se u tri smjera. Primakov je najprije pokušao obnoviti veze sa Zajednicom Neovisnih Država koja je naslijedila SSSR. Bez velikog uspjeha, budući da Rusija nije mogla preuzeti gospodarsko vodstvo, a njezini se partneri nisu željeli upuštati u sklapanje vojnog savezništva koje je sinonim za rusku hegemoniju. Drugi način djelovanja bio je suradnja s državama Bliskog istoka koje stvaraju probleme SAD-u. Zahvaljujući starim vezama Jevgenija Primakova u toj regiji, Rusija se pokušala približiti arapskim državama kako bi postala 'jedan od sponzora' rješavanja izraelsko- arapskoga sukoba. Od toga pa do pomaganja nekih država koje su Amerikanci nazvali 'rogue states' (lopovske države) bio je malen korak, a Amerikanci ih sada sumnjiče za kršenje dogovora o neširenju oružja za masovno uništavanje. Uz pomoć službene suradnje ili zahvaljujući 'privatnim vezama', Rusija je tako, navodno, Iranu dostavila centralu za proizvodnju lake vode i balističke rakete. Treći je smjer približavanje Kini, a jačina toga približavanja obrnuto je proporcionalna ozračju koje vlada u rusko-američkim odnosima, jednako kao i u vrijeme hladnoga rata. Kriza na Kosovu novi je primjer. Nema sumnje da i Rusi i Kinezi dobro znaju koji su dugoročni interesi tih dviju suprotstavljenih država, ali ih sada, kratkoročno, zajednička mržnja prema zapadnom svijetu može navesti na udruživanje snaga u UN-ovu Vijeću sigurnosti kako bi lakše usporavali ili se suprotstavljali inicijativama koje budu dolazile sa Zapada. Jer Rusima je sve jasnije da Zapad želi djelovati bez poštovanja ruskih interesa. Najočitiji slučaj je proširenje NATO-a na istok, a jedina parada koju su Rusi uspjeli smisliti kao protumjeru jest smiješan savez s Bjelorusijom. Atlantski savez platio je cijenu potpisivanjem, u Moskvi, sporazuma o stvaranju zajedničkoga vijeća NATO-a i Rusije. Ali i to je za ruske čelnike bilo razočaranje. Mislili su da će im zajedničko vijeće omogućiti pogled u to što se odvija u NATO-u, čak i pravo na ulaganje veta. Kriza na Kosovu dokazala im je da to neće biti tako i da u ekstremnim situacijama Zapad neće oklijevati bude li trebalo djelovati bez ruskoga pristanka. Pa ipak, politika Zapada bila bi suvislija kad Zapad ne bi istodobno izjavljivao da NATO mora zadržati slobodu djelovanja i da je Rusija nezaobilazna pri traženju bilo kakvoga rješenja. Pet tjedana poslije početka zračnih udara na Srbiju, svima se čini da im Rusija treba, ako ništa drugo, onda kao posrednik za pregovore s Beogradom. A Boris Jeljcin ima posve drugo viđenje uloge svoje države. Mi ne želimo biti samo "poštari", mogla bi se sažeti njegova poruka kad je zaprijetio da neće više sudjelovati u traženju rješenja u pregovorima ako se njegovi prijedlozi ne budu uvažavali. Dugoročno gledano, strateški interesi Rusije tjeraju Kremlj na očuvanje suradnje sa Zapadom. No, u bliskoj budućnosti, ruski će diplomati, a svi su oni manje ili više Primakovljevi protivnici, pokušati postići neke bodove na štetu NATO-a, jer tu organizaciju i dalje mrze. Osobito ako se zapadni vođe ne pojave u Moskvi u svojstvu molitelja usluga", piše Daniel Vernet.