NJ 4. V. TAZ: ODNOS HRVATI-TITO

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 4. V. 1999. Hommage drugu "Osamdesetosam stabla crvenog javora obrubljuje ulazak u mjesto u kojem danas živi 300 duša; među njima uzdiže se isti broj lanterni od kovanog željeza, otmjenih u svojoj jednostavnosti. No, netko je prostrijelio svjetiljke - jednu za drugom. Zato je na 'Aleji crvenih javora' noću podjednako mračno kao i na ulicama mnogih drugih hrvatskih sela; tko zaluta ovamo nakon zalaska sunca, samo će zbog neobično dobrih prometnih natpisa naslutiti da ovo selo nije obično. U Kumrovcu, smještenom oko 50 kilometara sjeverozapadno od Zagreba na granici prema Sloveniji, rođen je 1892. Josip Broz, poznatiji po nadimku iz komunističke ilegale - Tito. Kada je 'doživotni predsjednik' Jugoslavije umro 1980. u dobi od osamdesetosam godina, posađena su spomenuta stabla crvenog javora, koja posjetitelja u otmjenoj falangi vode do Titove rodne kuće. Kumrovec je već prije - od pedesetih godina - imao memorijalni karakter - bio je cilj hodočašća korijenima živog poluboga, kojeg su kao sedmo od ukupno petnaest djece začeli hrvatski seljak i slovenska seljakinja. Josip Broz otišao je iz Kumrovca već kao mladić. U dobi od 15 godina otišao je u Sisak kako bi postao bravar - taj je zanat seljačiću iz Zagorja (...) nudio mogućnost uspona na društvenoj ljestvici (...) i istodobno otvorio put ulaska u socijalistički pokret, koji je obećavao konačno ukidanje siromaštva. Uskoro je pristupio sindikatu metalaca, odakle je prešao u Socijaldemokratsku stranku, a nakon Prvoga svjetskog rata u Komunističku partiju Jugoslavije. U seljačkom društvu Zagorja nije bilo mjesta za komunističkog urotnika. G. 1934., kada je nakon petogodišnjeg političkog zatvora stigao u svoje selo, Broz nije dugo uživao u ljubaznom prijamu seljana. Seoski svećenik proglasio je bivšeg katolika 'antikristom'. Broz je prešao u ilegalu, uzevši nadimak Tito. G. 1937. nostalgija ga je još jednom odvela u Kumrovec: ovaj puta potpuno incognito, s naočalama i bradom, stajao je u voćnjaku nedaleko od roditeljske kuće, slušao lavež pasa i filozofirao o seoskoj zaostalosti, koja se nije nimalo promijenila još od njegova djetinjstva. 'Treba nešto učiniti', kazao je sljedećeg dana piscu Miroslavu Krleži. 'Odgovor postoji: industrijalizacija! elektrifikacija!' Čini se da je nakon toga veza s Kumrovcem oslabila. Tito, koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata postao neospornim vođom moćnog partizanskog pokreta, uskoro je počeo uživati u luksuzu. Kao šef ponosne, nesvrstane jugoslavenske države, boravio je radije na sunčanom otočju Brijuni nego u Zagorju. Unatoč tome, Kumrovec je ipak bio upotrebljiv za Titov kult. G. 1978., kad je Tito stupio u staračku dob, a njegova država u fazu kasnokomunističke građanštine, počela je izgradnja 'etno-sela Kumrovec'. Tako se Titovo djetinjstvo još za njegova života našlo u muzeju na otvorenom. Pritom valja napomenuti da neki ljudi sumnjaju da je Josip Broz uistinu bio Zagorac. Kada su se nakon njegove smrti ponovno počeli buditi razni nacionalizmi, neki su Srbi ustvrdili da Tito uopće nije sin slavenskog seljaka već da je rođeni Bečanin, potomak zemlje-zakletog neprijatelja! Stoga nije nimalo čudno što je mučio Srbe kad god bi mu se pružila prilika, tvrdili su. Odgovor hrvatskih nacionalista bio je munjevit: Tito uopće nije 'pravi' domoljubni Zagorac već voljni izvršitelj 'srbokomunizma', odnarođeni sin. Danas kada su nacionalistička zabluda i rat osiromašili milijune (nekadašnjih) Jugoslavena, nekim galamdžijama iz 80-ih godina stoji knedla u grlu. Danas se postiđeno prisjećaju lijepih strana života pod vlašću željeznog, taštog maršala. Bacam pogled u knjigu gostiju, izloženu u rustikalnoj Titovoj kući: 'Druže Tito! Jedva čekamo da Vas kloniramo!', piše Stipe iz Zagreba. 'Druže Tito, dok si još bio živ, svi smo imali nešto. Danas imamo Franju Tuđmana i PDV', piše razočarana Marija iz Splita. Stefan iz Rovinja pripisuje i starog i novog despota pripisati na račun hrvatskog nacionalnog ponosa: 'Hrvatsko Zagorje dalo nam je u ovom stoljeću dva velika sina: Tita i Tuđmana !' Lidija iz Sarajeva sanja o velikoj sintezi, o sklapanju mira između Boga i Karla Marxa: 'Druže Tito! Zahvaljujemo ti za naše lijepo djetinjstvo. Neka nam te Bog vrati. Možeš nam vratiti sve vrijednosti koje smo izgubili nakon tvog odlaska'. I tako dalje: stranice i stranice cvjetnih pohvala, tu i tamo prekinutih rijetkim ali neobuzdanim psovkama, koje očituju fantastičnu raznovrsnost južnoslavenskih kletvi... Izložba koja kiti zidove seljačke izbe dobila je nakon proglašenja neovisnosti nove tekstove: umjesto izložbe velikih maršalovih djela, Titova biografija odgovara na pitanja što je najpoznatiji Zagorac svih vremena učinio za Hrvate odnosno protiv njih. Bleiburg 1945., masovna smaknuća ostataka vojske fašističke ustaške države, bila su zločini nad hrvatskim narodom, istaknuto je. No, Tito je navodno omogućio donošenje saveznog ustava iz 1974., po kojem su republike imale pravo na odcjepljenje. Bez tog ustava Hrvatska ne bi 1991. mogla postati neovisna, istaknuto je. Bravo, Tito! Dan je sumoran a u seoskoj gostionici sjedi samo jedan gost - Dalibor, star pedesetak godina, pravi Zagorac. Satima sjedi u gostionici, pije pivo i sumorno gleda u smjeru televizora. Tek pitanje o Titu unosi u njegovo podbuhlo lice živost; u njegovu alkoholom zastrtom pogledu tinja oprez i inteligencija. 'Govorite engleski? Radio sam u Keniji kao prevoditelj za jednu jugoslavensku tvrtku sve dok se zemlja nije raspala', naviru iz njega riječi na odličnom oxfordskom engleskom. 'Bilo je to najsretnije vrijeme u mom životu. Wait a moment', kaže i dodaje da će se odmah vratiti. Lukavi gostioničar koristi predah i kaže: 'Tito je bio za mir. Ne za rat'. 'A tko je bio za rat?', pitamo. Malo međupitanje, zabunom postavljeno na beogradskoj a ne na zagrebačkoj varijanti srpsko- hrvatskog, jako je uzrujalo gostioničara. 'Za rat su bili Srbi. Kada bi se jedan od njih pojavio na ovoj seoskoj cesti, ubio bih ga'. Na sreću, u tom trenutku u gostionu nije ušao Srbin već Dalibor. Blistajući od radosti gura gostu knjigu: 'Josip Broz Tito: The Yugoslav Way'. 'Pročitajte to', dahnuo je na finom engleskom, koji nije u skladu s njegovim alkoholnim parama. 'Ako imate vremena, možemo zapodjenuti intelektualnu korespondenciju o Titovim tezama. Ono što piše zvuči danas možda pomalo čudno ali da je još živ, ja bih možda još bio u Africi'", prenosi na kraju reportaže Klaus Buchenau.