ŠV 4. V. NZZ: ODLAZI LI LOUISE ARBOUR?

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 4. V. 1999. Glasine o ostavci Louise Arbour "U krugovima kanadske vlade pojačano se čuju glasine da bi Louise Arbour, glavna tužiteljica haaškog suda UN za ratne zločine, mogla za nekoliko mjeseci prijevremeno otići sa svog položaja radi prihvaćanja sudačke dužnosti u Vrhovnom sudu Kanade. Izrazito pozitivan međunarodni profil 52-godišnje Kanađanke, koja je u listopadu 1996. naslijedila Južnoafrikanca Richarda Goldstonea i otad se snažno zalaže za kazneno gonjenje čak i ratnih zločinaca najvišeg ranga, pretvorio je u očima javnosti gospođu Arbour u predodređenu kandidatkinju uoči očekivanog pražnjenja mjesta na Supreme Court of Canada u lipnju ove godine. Istodobno, krugovi u UN i u kanadskom ministarstvu vanjskih poslova upozoravaju da bi odlazak glavne tužiteljice haaškog suda u osjetljivom trenutku mogao snažno utjecati na rad suda. Louise Arbour, čiji četverogodišnji mandat u UN istječe u listopadu 2000., poduzimala je u posljednje vrijeme velike napore kako bi prikupila čvrste dokaze o srpskim ubilačkim akcijama na Kosovu. U tom kontekstu gospođa Arbour je poručila da cilja i na predsjednika Miloševića. Državni poglavari ni u kom slučaju nisu imuni, naglašava gospođa Arbour. Pritom valja napomenuti da ona također zahtijeva ubrzano uhićenje svih osoba optuženih za ratne zločine u Bosni radi postavljanja primjera za zbivanja na Kosovu. Nastojanja glavne tužiteljice nailaze danas očito na voljnu potporu, u prvom redu u Londonu i Washingtonu. U odnosu na raniju kritiku američkih izvora po kojima se sustavno prikupljanje dokaznog materijala u vezi s Kosovom doima kao previše dugotrajan proces, prije nekoliko je dana američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright dala jako pohvalne ocjene o radu gospođe Arbour, obećavši joj svu moguću američku pomoć. Nakon razgovora s gospođom Arbour u Washingtonu, šefica američke diplomacije jasno je naznačila svoju želju da glavna tužiteljica ostane na svom položaju. Sama gospođa Arbour naglasila je da suprotno izvješću 'New York Timesa' još nije donijela odluku o ostavci. Premijer Chretien, materijalno ovlašten za imenovanje sudaca - formalno članove Vrhovnog suda imenuje generalni guverner - ne želi, naravno, otkriti svoje karte, ali je već navijestio da će odgovarajuću odluku donijeti sama gospođa Arbour. Dok ova u žarištu interesa razmatra hoće li još godinu dana funkcionirati kao motor haaškog suda UN ili će se odlučiti za časni položaj na Vrhovnom sudu u Ottawi, krugovi u kanadskoj vladi i u okviru Ujedinjenih naroda vjerojatno već tragaju za alternativama i kompromisnim rješenjima. Nitko ne bi mogao zamjeriti Louise Arbour kada bi nakon tri godine iscrpljujućeg rada na dužnosti glavne tužiteljice zgrabila priliku - koja se vjerojatno neće tako skoro ukazati - i okrunila svoju pravnu karijeru. Budući da u Kanadi i na Vrhovnom sudu važnu ulogu igraju regionalno-političke spekulacije, gospođa Arbour - koja je, unatoč rođenju i izobrazbi u Montrealu (pokrajina Quebec), razvila najveći dio svoje profesionalne djelatnosti u pokrajini Ontario, i to kao sutkinja pokrajinskog prizivnog suda - može računati samo na jedan od ukupno tri sudačka položaja, rezerviranih za tu pokrajinu na Vrhovnom sudu. Položaj koji će uskoro biti ispražnjen jedini je za pokrajinu Ontario u dugom vremenskom razdoblju. Premijer Chretien mogao bi odgoditi imenovanje Louise Arbour do ove jeseni dok drugi scenarij predviđa odobravanje izvanrednog odmora za gospođu Arbour - kao što je nakon Drugoga svjetskog rata učinjeno u slučaju američkog suca Roberta H. Jacksona, stavljenog na raspolaganje za suđenja u Nuernbergu. Političko značenje Vrhovnog suda, povećano nakon uvođenja kataloga temeljnih prava 1982., uzrok je natezanja između utjecajnih interesnih skupina i njihovih kandidata, koje se javlja pri svakom pražnjenju sudačkih mjesta. Nadmoćni ugled Louise Arbour privremeno je pomalo potisnuo u pozadinu to natjecanje, ali ga nije dokinuo. No, u usporedbi s tom razmjerno jasnom situacijom u Ottawi, prijevremeni odlazak gospođe Arbour možda bi gurnuo Vijeće sigurnosti UN u dilemu budući da izaslanici stalnih članica vjerojatno ne bi tako lako postigli suglasnost o njezinu primjerenom nasljedniku", izvješćuje iz Ottawe Christian Jaekl.